Vazda mi se uglas čini
Da njeno tijelo kroz dva svijeta teče.
I biva vazda od korijenke dok ne propupa
U mom svijetu, kojeg nanovo sadi, ljepša do ičega.
Vazda mi se uglas čini-
Glas što kroz moje dlane kola
I otisnem ga o bljutav tren praznog papira-
Kako drugi svijet kroz koji vija nije njen.
Ona mene gleda tiho, meni se uglas ona čini.
Zar usne njene pozelenjene gube često zrelost svoju?
Kod nekog dripca crvene da bijahu u daljem moru i dubljem snu?
Vazda mi dođe
Da zašutim.
Svakog drugog vikenda na portalu TV Našice čitajte promišljanja mladog i perspektivnog lokalnog umjetnika.
Foto: Ivan Vukomanović
