Dok neka djeca svoje najranije uspomene vežu uz bezbrižne igre u pješčaniku, Ljerka Božičević Jurin, diplomirana inženjerka strojarstva, suvlasnica i voditeljica renomirane automehaničarske radionice, strojne obrade motora i trgovine Božičević, svoje je djetinjstvo provela okružena Fiatima, Peglicama i Ladama.
U svijetu u kojem se teška industrija i mehanika još uvijek dominantno percipiraju kao muška domena, Ljerka predstavlja iznimno snažnu i specifičnu figuru koja hrabro prkosi stereotipima. Njezin profesionalni odabir i liderska pozicija u sektoru strojne obrade nisu svakodnevna pojava, što je profilira kao upečatljiv primjer jake žene koja je svoje stručno znanje i karakter nametnula tamo gdje caruju metal i teški strojevi.
Službeno utemeljen 28. listopada 1981. godine pod vodstvom njezina oca Ljerka Božičevića, ovaj zagrebački obrt danas broji ukupno jedanaest nezamjenjivih pojedinaca – devet visokostručnih zaposlenika te oca i kćer koji kao suvlasnici zajednički upravljaju poslovanjem. Nezaobilaznu ulogu od samih početaka imala je i Ljerkina majka, koja je godinama pedantno vodila financijski i administrativni segment poslovanja, ugrađujući stabilnost u temelje obiteljskog uspjeha. Specijalizirani za složenu strojnu obradu dijelova motora za osobna, gospodarska, poljoprivredna i industrijska vozila.
Za Ljerku Božičević Jurin radionica je u ranim danima bila prirodno okruženje, mjesto gdje je provodila dragocjeno vrijeme s tatom i djedom igrajući se s kuglicama ležajeva. Miris benzina i ulja, popraćen svakodnevnim stručnim razgovorima s klijentima, oblikovao je njezin razvojni put. Posebnu je radost osjećala kada bi je otac posjeo u automobil i podignuo ga na dizalicu – trenuci su to u kojima je dječja mašta radila punom parom, transformirajući je u vozača Formule 1 ili pak golemog kamiona za odvoz smeća. Gledajući unatrag, Ljerka prepoznaje kako je upravo tada, nesvjesno upijala temeljne postulate profesionalnog odnosa prema radu: spoznaju da se ništa ne smije raditi napamet, da se svaki tehnički problem mora u potpunosti razumjeti prije nego što se pristupi njegovu rješavanju te da se za svaki preuzeti posao mora snositi potpuna i izravna odgovornost.
Tradicija kao obveza stalnog tehnološkog i inženjerskog dokazivanja
U obiteljskoj arhivi postoji upečatljiva fotografija snimljena u radionici prije otprilike četrdeset godina. Na njoj Ljerka pozira s djedom, dok otac u pozadini predano popravlja automobil. Kada danas pogleda tu sliku, a potom se okrene oko sebe, obuzimaju je duboki osjećaji ponosa i zahvalnosti. Njezina je obitelj gradila ovu radionicu doslovno od nule, prolazeći kroz iznimno teška razdoblja, a spomenuta fotografija služi kao trajni podsjetnik na to koliki je dug i trnovit put iza njih te kako se vrhunski ugled gradio desetljećima.
Za vanjskog promatrača, strojna obrada motora može djelovati kao izrazito glasan, grub i “prljav” posao. No, u tom složenom svijetu metala i moćnih strojeva, Ljerku je privukao unutarnji inženjerski nagon. Oduvijek ju je zanimalo kako sustavi funkcioniraju, no još snažnije – zašto su prestali raditi. Upravo zbog toga je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje odabrala konstrukcijski smjer, usmjerenje motori i vozila, želeći bogato praktično iskustvo iz radionice nadograditi dubokim teorijskim razumijevanjem konstrukcije i dinamike motora. Danas joj je jedan od najfascinantnijih i najizazovnijih dijelova posla precizna analiza oštećenja – vješto povezivanje tragova na ležajevima, koljenastom vratilu, klipovima, cilindrima i ventilima, kako bi se nepobitno utvrdilo što je točno dovelo do havarije. Sama mehanička obrada pojedinog dijela potpuno je nedostatna ako se ne razumije primarni uzrok zbog kojega je komponenta stradala. U radionicu često pristižu motori koji su već bili prethodno popravljani na drugim mjestima; u takvim situacijama njihov posao nije samo ponoviti obradu, već detektirati i trajno ukloniti skriveni razlog zašto prijašnji popravak nije dugoročno riješio problem.
Konstrukcijski pristup analizi kvara i moć argumenata iza diplome
Motori se danas razvijaju znatno brže nego prije dvadeset ili trideset godina, i upravo zato Ljerka smatra da u ovom poslu čovjek nikada ne smije prestati učiti. Iskustvo je neprocjenjivo, ali bez stalnog usavršavanja i praćenja novih tehnologija ono s vremenom više nije dovoljno.
Pitanje donesi li diploma ženi u ovom tradicionalno muškom poslu određeni “štit” ili veće poštovanje u komunikaciji s klijentima i kolegama, Ljerka promatra vrlo realno. „Diploma svakako može olakšati inicijalni kontakt, ali sama po sebi ne generira prijeko potrebno povjerenje. U ovom sektoru morate biti sposobni obrazložiti svoj zaključak, prezentirati egzaktna mjerenja i čvrsto stati iza odluke koju ste donijeli“, objašnjava nam Ljerka svjesna da je u posao ušla s golemim kapitalom očeva ugleda, ali taj se kapital može munjevito izgubiti ako se ne potvrđuje vlastitim svakodnevnim radom i stručnošću. Danas joj nije primarno da je klijent poštuje zato što je žena s akademskom titulom, već zato što je svjestan da će u njezinoj radionici dobiti vrhunski stručan, argumentiran i potpuno iskren odgovor, čak i kada taj odgovor nije ono što bi klijent u tom trenutku želio čuti. Ponekad to podrazumijeva izravno priopćavanje klijentu da se određeni dio tehnički ili ekonomski uopće ne isplati popravljati ili da djelomični popravak neće rezultirati očekivanim performansama. Dugoročno se povjerenje ne gradi podilaženjem i govorenjem „da“, nego iznošenjem gole, stručne istine.
Razbijanje predrasuda znanjem i povjerenje koje nadilazi spol
Danas se u Strojnoj obradi Božičević krug simbolički zatvara tako što studenti Fakulteta strojarstva i brodogradnje dolaze kod njih na stručnu praksu. Osjećaj kada prenosite znanje novim generacijama budućih akademskih građana za Ljerku je iznimno ispunjavajući. Sa srednjim tehničkim školama uspješno surađuju već godinama, a dolazak studenata s matičnog fakulteta predstavlja dodatnu stubu. U tom prijenosu znanja aktivno sudjeluje cijeli tim radionice, a Ljerka je iznimno ponosna kada vidi s koliko se truda i strpljenja njezini zaposlenici angažiraju kako bi mladima demonstrirali ono što su sami praktično učili desetljećima.
Iz ranijih faza rada izdvaja se i simpatična anegdota s klijentom koji je stigao izvan službenog radnog vremena te je, razgovarajući na mobitel, glasno prokomentirao kako je u radionici zatekao „samo neko žensko“. Ljerkin odgovor bio je smiren i profesionalan – kazala je kako gazde trenutačno nema te neka dođe sutradan. Kada se gospodin sljedećeg jutra pojavio, dočekala ga je upravo ona, potvrdivši da je ona vlasnica obrta. Problem s motorom uspješno je i promptno riješen, pri čemu se Ljerka diskretno pravila da ga nikada ranije nije vidjela, dok ni sam klijent više nije spominjao neugodnu scenu od prethodnog dana. Događalo se i da klijenti prilikom telefonskog poziva traže muškarca na telefon, pa bi ih Ljerka upitala žele li razgovarati s tokarom, mehaničarom ili inženjerom, svi bi izabrali inženjera, a gospođa Ljerka bi slavodobitno rekla da je to ona!
Što se tiče odnosa s muškim kolegama u branši, on je danas maksimalno korektan i profesionalan; kolege je prvenstveno percipiraju kao ravnopravnu i stručnu kolegicu iz ceha, a ne kao senzacionalnu iznimku samo zato što je žena.
Ljudski kapital kao temelj opstanka i vizija za idućih 45 godina
Obrt Božičević se može pohvaliti podatkom koji je u suvremenim ekonomskim okolnostima ravan čudu: više od 45 godina kontinuiranog rada i prosječno zadržavanje radnika dulje od nevjerojatnih 20 godina. Ljerka naglašava kako u tome nema nikakve mistične tajne. Poštena, adekvatna i redovita plaća mora biti apsolutni minimum i osnova poslovanja, a ne nekakva posebna pogodnost. Ljudi dugoročno ostaju vjerni onom radnom okruženju u kojem se njihov trud, rad i specifično znanje istinski cijene, gdje ih se uvažava kao sugovornike i gdje imaju dubok osjećaj ekonomske sigurnosti i pripadnosti. U njihovoj radionici rade vrhunski stručnjaci koji tehničke detalje posla poznaju bolje od mnogih tvorničkih priručnika, a menadžment je u potpunosti svjestan koliko je to praktično iskustvo neprocjenjivo. Ljerka se trudi uvijek biti maksimalno pravedna, ali ne želi romantizirati obiteljske odnose – oni su prije svega stabilna tvrtka, a vrhunska kvaliteta obavljenog posla mora imati jasna i stroga pravila. „Upravo ta sinergija dubokog međusobnog poštovanja i visoke profesionalne odgovornosti omogućila nam je da ostanemo kohezivni toliko desetljeća. Posebno me ispunjava kada ljudi u našem timu napreduju, jer se kvalitetna radionica gradi znanjem cijelog kolektiva, a ne samovoljom ili genijalnošću samo jedne osobe“, objašnjava nam.
Najveće profesionalno zadovoljstvo pruža joj situacija u kojoj u radionicu dobiju kompletan motor te mogu inženjerski pratiti cjelokupan proces: od pedantnog rastavljanja i preciznog mjerenja, preko utvrđivanja primarnog uzroka kvara i strojne obrade, pa sve do ponovnog sastavljanja. Tada se ne popravlja izolirani, suhi dio, već se preuzima puna odgovornost za cjelinu. Ljerka nikada ne prihvaća površan odgovor da se kvar „jednostavno dogodio“. Svaki mehanički kvar ima svoj egzaktan uzrok i dok se on precizno ne locira, posao se ne smatra završenim. Iza svakog motora koji uđe u pogon stoji nečija egzistencija – kamion mora hitno na cestu, traktor u polje, a građevinski stroj na gradilište. Stoga se nikada ne promatra samo komponenta na stroju, već se intenzivno razmišlja o tome kako će cijeli motor funkcionirati kada napusti radionicu. Posebnu strast gaji prema starijim, povijesnim motorima za koje više ne postoje jednostavna kataloška ili gotova računalna rješenja.
Pogled prema budućnosti
Strojne obrade Božičević, iz zagrebačkog naselja Savski gaj, imaju jasan cilj: ostati vrhunski i pouzdan partner u teretnom prometu, poljoprivredi i građevinarstvu, gdje će motori s unutarnjim izgaranjem još dugo biti nezamjenjivi. Obrt će kontinuirano pratiti tehnološke promjene te investirati u nova znanja i naprednu opremu.
Ljerka Božičević Jurin želi da klijenti uz njihovo ime vežu inženjerski način razmišljanja – da se problemi dokazuju mjerenjima i da se iza svakog posla stoji vlastitim imenom. Ako njezin sin Borna odluči nastaviti obiteljsku priču kao četvrta generacija, to mora biti njegova osobna odluka iz ljubavi prema strojarstvu. Cilj je iduća desetljeća zaslužiti svakodnevnim radom, kako bi i u budućnosti vrijedilo pravilo: „Ako želimo da posao bude napravljen kako treba, idemo kod Božičevića“.
FOTO: Dejan Tatomir/privatna arhiva