Na današnji dan, prije 77 godina, 12. kolovoza 1949., u Ženevi su usvojene četiri Ženevske konvencije – jedan od najvažnijih međunarodnih ugovora i jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća 20. stoljeća. Njihova je poruka danas jednako snažna kao i prije gotovo osam desetljeća: i u ratu postoje granice koje se ne smiju prijeći, a ljudsko dostojanstvo mora ostati zaštićeno u svim okolnostima.
Korijeni međunarodnog humanitarnog prava kakvo danas poznajemo sežu u 1859. godinu, kada je švicarski poduzetnik Henri Dunant svjedočio strahotama Bitke kod Solferina. Duboko potresen prizorima tisuća ranjenih vojnika ostavljenih bez pomoći, pokrenuo je inicijativu koja je dovela do osnivanja Međunarodnog odbora Crvenog križa i postavila temelje suvremenog međunarodnog humanitarnog prava.
U desetljećima koja su slijedila međunarodna zajednica postupno je razvijala pravila kojima se nastojalo ograničiti patnje u ratu. No tek su nezamisliva razaranja i milijuni žrtava Drugoga svjetskog rata uvjerili države da zaštita čovjeka tijekom oružanih sukoba mora biti jasno uređena i univerzalno prihvaćena.
Zato su 12. kolovoza 1949. godine usvojene četiri Ženevske konvencije kojima je uspostavljen sustav zaštite ranjenika i bolesnika na kopnu i moru, ratnih zarobljenika te, po prvi put na sveobuhvatan način, civilnog stanovništva tijekom oružanih sukoba. Njihovu zaštitu dodatno su ojačali Dopunski protokoli iz 1977. i 2005. godine. Danas su sve četiri Ženevske konvencije univerzalno ratificirane, a zajedno s pravilima međunarodnog običajnog prava obvezuju sve države i sve strane u sukobu.
Njihov značaj daleko nadilazi područje prava. Ženevske konvencije oblikovale su pravnu svijest država, pridonijele razvoju međunarodnog običajnog prava te snažno utjecale na svijest pojedinaca i međunarodno javno mnijenje. One su trajni podsjetnik da ni rat ne može biti izvan dosega prava.
Marina Pinjagić Telak, zamjenica izvršnog predsjednika Hrvatskog Crvenog križa, ističe da vrijednost Ženevskih konvencija danas nije ništa manja nego prije sedamdeset i sedam godina: „Ženevske konvencije nisu samo pravni dokumenti. One predstavljaju univerzalnu obvezu čovječanstva da i u vrijeme rata zaštiti ljudsko dostojanstvo. Njihova poruka danas je jednako snažna kao i 1949. godine – čovječnost ne smije biti žrtva rata.“
Nažalost, suvremeni oružani sukobi pokazuju koliko je njihova dosljedna primjena i dalje nužna. Napadi na bolnice, škole i drugu civilnu infrastrukturu, kao i ograničavanje ili blokiranje dopreme humanitarne pomoći pod izlikom mogućih zlouporaba, predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i imaju razorne posljedice za civilno stanovništvo.
Danas u svijetu istodobno traje više od 130 oružanih sukoba. Upravo zato najveći izazov međunarodnog humanitarnog prava više nije razvoj novih pravnih normi, nego njihova dosljedna provedba i poštivanje. „Pravila postoje. Ono što danas nedostaje jest politička volja da se ona dosljedno primjenjuju. Svako kršenje Ženevskih konvencija nije samo povreda međunarodnog prava, nego i narušavanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva suvremena međunarodna zajednica“, ističe Pinjagić Telak.
Posebnu odgovornost imaju politički čelnici država. Oružani sukobi ne nastaju u vakuumu. Oni su najčešće posljedica neuspjeha politike, izostanka dijaloga i nedostatka pravodobnog djelovanja. Kada politika zakaže, posljedice snose ljudi. Zato je krajnje vrijeme da međunarodna zajednica međunarodno humanitarno pravo učini jednim od svojih političkih prioriteta te da sustavno ulaže u trajno, pravedno i mirno rješavanje sukoba, umjesto da se zadovoljava upravljanjem njihovim posljedicama. „Ne smijemo zaboraviti da nitko nije imun na posljedice oružanih sukoba. Ratovi ne biraju žrtve, a njihove posljedice ne zaustavljaju se na granicama država. Upravo zato svi imamo zajednički interes da se sukobi spriječe ili riješe mirnim putem. Mir nije znak slabosti – on je najveća pobjeda čovječanstva“, naglašava Pinjagić Telak.
Zaštita civila i postupanje prema protivniku u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom nikoga ne čine slabijim. Naprotiv, upravo sposobnost da se i u najtežim okolnostima poštuju pravila humanosti svjedoči o istinskoj snazi, odgovornosti i civilizacijskoj zrelosti. Država koja štiti civile i poštuje dostojanstvo protivnika ne gubi autoritet – ona ga učvršćuje među vlastitim građanima i u međunarodnoj zajednici, navodi Pinjagić Telak i dodaje: „Poštivanje međunarodnog humanitarnog prava nije znak slabosti. Ono je dokaz snage, odgovornosti i moralnog vodstva. Država koja i u ratu ostaje vjerna pravu i čovječnosti gradi povjerenje svojih građana i stječe poštovanje međunarodne zajednice.“
Hrvatski Crveni križ, kao sastavni dio Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, desetljećima promiče međunarodno humanitarno pravo kroz obrazovanje, suradnju s državnim institucijama, akademskom zajednicom i brojnim partnerima. Širenje znanja o Ženevskim konvencijama nije samo međunarodna obveza država, nego i ulaganje u društvo koje razumije da su ljudskost, solidarnost i poštovanje dostojanstva temelj trajnog mira.
Obilježavanje 77. obljetnice Ženevskih konvencija nije samo prisjećanje na jedan od najvažnijih međunarodnopravnih dokumenata 20. stoljeća. To je poziv na obnovu zajedničke predanosti njihovim načelima i podsjetnik da je odgovornost za njihovo poštivanje zajednička.
„Sedamdeset i sedam godina nakon njihova donošenja, poruka Ženevskih konvencija ostaje nepromijenjena. One nas podsjećaju da ni u ratu ne smijemo izgubiti ono što nas čini ljudima. Njihovo očuvanje nije samo pravna obveza država, nego moralna odgovornost svih nas. Samo poštivanjem međunarodnog humanitarnog prava možemo sačuvati ljudski život, dostojanstvo i nadu u mir. To je odgovornost koju dugujemo današnjim, ali i budućim generacijama“, poručuje Marina Pinjagić Telak, zamjenica izvršnog predsjednika Hrvatskog Crvenog križa.
Izvor: HCK, foto: arhiva