„Idem ja tako svojim putem polako, sa svojim štapom svoja posla gledam i u tom vašem velikom, svoj mali svijet tražim“ – zapisao je nekoć jedan slijepi putnik, a upravo je tom snažnom mišlju započela interaktivna radionica posvećena slijepim i slabovidnim osobama, održana za učenike volontere Srednje škole Isidora Kršnjavoga Našice. Radionicu je vodila Tatjana Bela, predsjednica Udruge slijepih Našice, koja je učenicima približila svijet slijepih i slabovidnih osoba te ih upoznala s brojnim izazovima, ali i mogućnostima s kojima se susreću u svakodnevnom životu.
Već na samom početku radionice među volonterima je zavladala velika pozornost. U tišini su slušali iskustva izravno iz života, a posebno ih je dirnula priča o Borni, donedavnom učeniku ekonomskog smjera, koji je rođen s cerebralnom paralizom i sljepoćom. Učenici su tako iz prve ruke mogli doznati kako izgleda svakodnevica slijepih osoba, koliko mogu biti samostalne i koliko su za njihov razvoj važni podrška, trud i sustavna edukacija.
Tatjana i Tihomir Bela godinama su ulagali veliki trud kako bi se Borna što uspješnije socijalizirao i obrazovao. Volontere je posebno iznenadila informacija da je Borna već s pet i pol godina počeo raditi na Perkinsovu pisaćem stroju, a sa sedam godina znao je Brailleovo pismo te je u školu došao kao pismen učenik. U šestom razredu osnovne škole naučio je i slijepo tipkati na tipkovnici, što mu je omogućilo snalaženje na informatičkim uređajima. Danas svira bubnjeve, a želja mu je i zaposliti se.
U drugom dijelu radionice učenici su imali priliku upoznati se s Brailleovim pismom i sami pokušati napisati pojedine riječi, što im je bilo posebno zanimljivo iskustvo. Osim toga, predavačica im je ponudila niz konkretnih pitanja i primjera vezanih uz svakodnevicu slijepih osoba te načine na koje im se može pomoći u različitim situacijama.
Volonteri su tako saznali da se slijepe osobe pri kretanju i snalaženju u prostoru najčešće služe bijelim štapom, a nekima u tome pomaže i pas vodič. Upoznali su i važnost zvučnih oznaka na nogostupima te zvučnih semafora. Govorilo se i o Brailleovu pismu, mogućnosti korištenja računala, praćenju filmova uz audio deskripciju, prepoznavanju novca dodirom i razlikama u veličini, kao i o sudjelovanju slijepih osoba u sportskim i rekreativnim aktivnostima poput pikada, viseće kuglane i igara sa zvučnom loptom.
Poseban naglasak stavljen je i na ponašanje u situacijama kada se na ulici susretne slijepa osoba kojoj je možda potrebna pomoć. Učenici su doznali kako je najvažnije najprije joj se obratiti i pitati treba li pomoć, a potom ponuditi ruku kako bi se mogla sigurno osloniti na osobu koja joj pomaže.
U završnom dijelu radionice pogledana su i dva dokumentarna filma o kretanju slijepih osoba i pravilnoj komunikaciji s njima. Susret je zaključen zajedničkim fotografiranjem i dojmovima koji su među učenicima ostavili snažan trag, ali i dodatno potaknuli promišljanje o empatiji, volontiranju i spremnosti da se pomogne bližnjima.