Međunarodni dan planina slavi se 11. prosinca kako bi se osvijestila važnost planinskih lanaca za svakodnevni život čovjeka i održivi razvoj. Planine su neodoljivi izvori odmora, uživanja, sreće, prekrasne flore i faune te najljepši kutci svijeta za mnoge od nas. One su čuvari prošlosti i svjedoci veličanstvenih netaknutih struktura obavijenih velom tajni koje otkrivamo usklađeni s prirodom i tako se odgajamo duhovno i moralno. Čuvajmo ih jer su one dio nas, a mi smo dio njih. Povodom toga smo u nedjelju uživali u nepoznatom Papuku i Radovanačkoj ponornici, skrivenom dijelu Papuka koji skriva mnoga čuda prirode rijetko vidljive planinarima i izletnicima. Ovaj izlet jedan je od najmasovnijih na ovim područjima, a jutarnjim suncem okupane livade, vrleti i staze Papuka ugledalo je gotovo 250 planinara.
Bilo je tu mnoštvo mladih koji ulijevaju nadu u budućnost slavonskog planinarstva. Vesela povorka krenula je u istraživanje jednog od najstarijih gorja dok su se slavonske ravnice još budile prekrivene maglovitim plaštem. Pošto sreću inače čine sitnice, ona se moglo osjetiti na svakom koraku ovog planinarskog- povijesno- turističkog pohoda koji u sebi uvijek sadrži sreću satkanu od istinskog uživanja u vizurama koje pruža slavonsko gorje, a posebice Papuk. Miro Mesić, iskusni papučki vuk vodio nas je laganim hodom najprije kroz uski prolaz popriječen šikarama i gustišem dok smo u daljini promatrali duboke šume raznolikih jesenskih boja i dobivali na usponu umjerenim i laganim hodom. Odjednom je šuma otkrila gromadne komplekse stijena od kojih se posebno isticao tzv. Zeusov tron, idealan vidikovac s kojeg se pružao pogled na još uvijek maglovite i uspavane slavonske ravni. U daljini su se nazirala nepregledna brdašca, penjalište Sokoline i stari grad Stražemen iz Osmanlijskog doba koji nam je bio jedan od odredišta našeg puta. Ovdje smo našim fotoaparatima zauvijek ovjekovječili prizore koji ostavljaju bez daha. Napravili smo predah i prisjetili se našeg nedavnog sastanka s olimpskim Zeusom dok smo uživali na Olimpu, planini bogova. Upijajući svu čarobnost ovog posebnog mjesta, zamišljao sam kako se i naše gorje može usporediti s Olimpom. Razlika je jedino u visini i pogledu koji se s Olimpa pruža na Egejsko more, a ovdje u ravnoj Slavoniji pogled se nekad pružao na beskrajno plavetnilo Panonskog mora i otočiće koje su predstavljale sadašnje uzvisine prvog hrvatskog geoparka. Slavonske stijene starije su nego one olimpske, a datiraju iz vremena prije 400 milijuna godina i predstavljaju raj za svakog geologa. Lagani planinarski koraci dalje su nas vodili do duboke šume koje je skrivala i ljubomorno čuvala kamene strme litice koje su usjekle šumski put i našu stazu. Plavo nebo iznad nas kristalno nam je izoštravalo sve što nam se pružalo za vidjeti što je vrlo rijetko u planini, a daje posebnu draž. Papuk nas je zaista počastio taj dan pa smo uživljeni čekali što će nam dalje ponuditi. Kao pravi domaćin ponudio nam je sve najljepše, a gospodin Mesić pratio je planinarske doživljaje pretočivši ih u zanimljivu povijesno- turističko- geološku priču. Jedna od najupečatljivijih zanimljivosti ovog nepoznatog dijela Papuka je šumska željeznica koja je nekad prolazila tim brdskim predjelima i imala funkcija zbog eksploatacije šume. Uz strme litice Radovanačkog potoka prolazila je jedna takva uskotračna pruga. Fenomen je kako se taj vlak uopće mogao kretati s teretom tim nagibnim terenima pa nam je vodič sve detaljno objasnio kako je to izgledalo. Bio je to vrlo opasan posao uz kojeg je bilo i smrtnih ishoda. Radovanački potok pružao se dolinom dok smo mi već bili na uzvisinama blizu Stražeman grada, a sunce nas je i dalje dobro grijalo provlačivši se kroz visoke krošnje raznolikih stabala iznad potoka. Gusjenica planinara čekao je prolaz koji je bio osiguran gelenderom, šumskim improviziranim rukohvatima koji su pružali sigurnost zbog strmine. Iza nas polako se otkrivao vrh Papuka dok smo se penjali prema starom gradu. Na najvišoj točki Stražemena cijeli niz poznatih papučkih vrhova otkrio nam se kao na dlanu, a druge strane Zeusov tron i gromadno stijenje kojeg smo maloprije uspješno prošli. Ostataka Stražemana gotovo da i nema jer su vlastelini Jankovići iskoristili dio kamena za izgradnju svog dvorca u 18. stoljeću u Stražemanu koji je zapaljen od strane zelenog kadra 1918. godine. Punih dojmova čekao nas je spust laganom šumskom stazom i dalje makadamom do mjesta Poljanice koje nam je bilo i početna točka ovog našeg divnog druženja.
Nestrpljivo iščekujemo ponovno druženje s nepoznatim Papukom koje je kroz ovih 11 godina predstavio brojne znamenitosti, neobične i nadasve lijepe prizore. Od papučkog vulkana do najvišeg papučkog travnjaka, bezbroj jama i špilja koje su još uvijek neistražene i privlače nas iznova svake godine. Sve nam je to nadohvat ovdje, krije mnoge tajne i pruža suvremenom čovjeku kutak odmora i istinsko uživanje u prirodi iz koje možemo crpiti snagu za svakodnevni život.
Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje
Hrvoje Tržić
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2016/12mjesec/17/v2{/gallery}