Uz predavanje dr. sc. Dinka Župana održano u sklopu XIX. memorijala Dore Pejačević u Našicama nazočnima se u prostoru koncertne dvorane OGŠ „Kontesa Dora“ obratila i ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice, Silvija Lučevnjak, koja je prisutne upoznala s još nekim značajnim obljetnicama vezanim uz obilježavanje 90. godišnjice smrti Dore Pejačević. Riječ je također o obljetnicama smrti članova obitelji Pejačević, koje se na zanimljiv način isprepleću s datumom njene smrti. Prigodnu prezentaciju o ovom sadržaju pripremile su Renata Bošnjaković (voditeljica Muzejske knjižnice) i Silvija Lučevnjak.
Radi se o sljedećim osobama:
Velimir (Elemer) grof Pejačević (1883. – 1927.)
Velimir je bio sin Teodora grofa Pejačević (1855. – 1928.) i Elizabete (Lile) rođ. barunice Vay de Vaya, odnosno brat Dore Pejačević. Rođen je 26. srpnja 1883. u Budimpešti. Bio je carski i kraljevski komornik, a služio je u diplomaciji Austro-Ugarske Monarhije (Bukurešt, Berlin, Pariz, London). Navodi se da je, poput sestre Dore i majke Lile, bio izvrstan pijanist. Nakon smrti svog rođaka (djedovog brata) Julijana Pejačevića naslijedio je Palaču Pejačević u Šopronu, kojoj je ostao vlasnik do 1920. godine. Umro je 5. ožujka 1927. u Parizu, točno na četvrtu obljetnicu Dorine smrti. Sahranjen je u svibnju mjesecu 1927. u Našicama. Po njemu je naselje Selište u okolici Našica dobilo ime Velimirovac. Bio je i kolekcionar umjetnina, no nakon njegove smrti predmeti iz njegove ostavštine (pretežno namještaj, tekstil i ostali predmeti iz razdoblja renesanse) prodani su na aukciji umjetnina u Berlinu.
Julijan grof Pejačević (1833. – 1906.)
Julijan je bio sin grofa Ferdinanda Pejačevića (1800. – 1878.) i Marije rođ. barunice Döry de Jobahaza, odnosno brat Dorinog i Velimirovog djeda Ladislava Pejačevića. Rođen je u Šopronu, 25. travnja 1833. Proveo je nekoliko godina u Salzburgu, u službi Ferdinanda IV. Salvatora iz kuće Habsburg-Lothringen-Toskana (Firenza, 1835. – Salzburg, 1908.), posljednjeg Velikog Vojvode od Toskane (1859. – 1860.). Bio je pijanist i skladatelj, a nosio je titulu carskog i kraljevskog komornika. Bavio se povijesnim istraživanjima, osobito genealogije svoje obitelji, a dao je izraditi i brojne kopije reprezentativnih baroknih portreta iz obiteljske zbirke. Od oca Ferdinanda naslijedio je 1869. Palaču Pejačević u Šopronu. Umro je 2. ožujka 1906. u Beču, a sahranjen je u Našicama. Njegova bogata zbirka umjetnina prenešena je u našički dvorac, zajedno s knjižnicom i vrijednim rukopisnim materijalom.
Gabrijela grofica Pejačević rođ. Döry de Jobahaza (1830. – 1913.)
Gabrijela je bila kći Gabrijela/Gabora Döry de Jobahaza (Pečuh, 13. 2. 1803. – Szentgál, 24. 6. 1871.) i Elizabete/Erzsébet rođ. Döry de Jobaháza (1806.-1833.). Otac je dobio barunsku titulu 22. travnja 1854. Rođenaje 6. studenog 1830. u Zombi, na posjedu svog djeda Ladislava/Lászlóa (1738.-1818.). Udana je 1852. u Šopronu za bratića, Ladislava grofa Pejačevića (1824. – 1901.), inače djeda Dore i Velimira Pejačevića. Bila je poznata kao dobročiniteljica, dugogodišnja predsjednica Hrvatskog crvenog križa i pokroviteljica Hrvatskog glazbenog zavoda. U novopodignutoj osječkoj župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla donirala je izradu vitraja u crkvenoj apsidi (Pavao kažnjava vračara Elima). Nositeljicaje časti Elizabetinog reda prvoga razreda kojom ju je odlikovao kralj Franjo Josip, te časti “Proecclesiaet Pontifice” kojom ju je odlikovao Papa, dvorska dama kraljice Elizabete. Umrla je 7. ožujka 1913. godine i sahranjena 10. ožujka 1913. u Našicama, uzvelike počasti. Njenoj sahrani pribivalo je mnogo uglednika iz čitave Hrvatske, a sprovodnu procesiju predvodio je zagrebački nadbiskup Antun Bauer uz 20 svećenika.