Među zelenim brežuljcima našičkog kraja, u tišini i mirisu starine, smjestilo se malo slavonsko selo Vukojevci. Ondje, u dvorištu stare seoske kuće sagrađene prije stotinu godina, Ivica Majurac i njegova obitelj čuvaju ono što su mnogi zaboravili – umijeće tkanja i tradiciju života kakav su živjeli naši stari.
Povod okupljanja bio je poseban i simboličan – nakon dugog niza godina, kuću i etnografsku zbirku obitelji Majurac posjetili su veterani i rekreativci Stolnoteniskog kluba Našice. Oni su, kako kaže domaćin, “prvi nakon dugo vremena ponovno oživjeli duh kuće i tradicije”.
“Nakon ne znam koliko godina, ponovno smo se okupili. Danas je poseban dan – naša etnografska zbirka ponovno živi, a sve zahvaljujući mojoj ženi Klari i dragim prijateljima koji su došli. Nije važno koliko nas je, važno je da smo tu i da tradicija diše”, kaže Majurac s osmijehom.
Stara kuća koja priča stoljetnu priču
Zbirka obitelji Majurac, koju je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske priznalo još 2007. godine, danas se nalazi u kući staroj točno sto godina – zidanom blatom, kamenom i pečenom ciglom, onako kako se nekada gradilo u srcu Slavonije.
Ta kuća nije muzej u modernom smislu riječi – ona je živi svjedok vremena. Zidovi su prepuni predmeta, oruđa, prediva i tkalačkih stanova, a svaki predmet ima svoju priču i svoje ruke koje su ga nekad koristile.
“Ova kuća je moja kolijevka,” priča Ivica. “U njoj sam se rodio i u njoj živim 63 godine. Prije mene tu su živjele i radile moja prabaka, baka i majka, a sada i moja unuka koja ima devet godina već zna kako se prede. To je životni krug koji ne smije stati.”
Od sjemena lana do tkalačkog stana
Zbirka je jedinstvena jer prikazuje cijeli proces stvaranja platna – od sjemena lana do gotovog tkanja. Svaki posjetitelj može vidjeti i doživjeti sve faze proizvodnje: od pripreme lana i predenja niti, do bojenja i samog tkanja na starinskim tkalačkim stanovima.
Osim lana, Majurac je obnovio i proizvodnju pamučnog platna, stvarajući dvije paralelne linije – lanenu i pamučnu.
“U jednoj kući radimo laneno, u drugoj pamučno platno. Sve ručno, kao nekad. Ništa nije strojno. I lan i pamuk prolaze isti put – samo su različiti po duši,” objašnjava domaćin dok pokazuje stanove koji škripavo pjevaju svoju tihu, ritmičnu pjesmu prošlosti.
Susret sporta i kulture
Dolazak članova Stolnoteniskog kluba Našice bio je više od običnog posjeta – bio je to susret dvaju svjetova: sportskog entuzijazma i kulturne baštine.
Veterani i rekreativci sa zanimanjem su razgledali zbirku, poslušali priču o obitelji Majurac i, kako kaže jedan od njih, “iz prve ruke vidjeli što znači ljubav prema tradiciji”.
“Htjeli smo da baš oni budu prvi koji će otvoriti ovo novo poglavlje. Oni su ljudi koji znaju što znači uložiti trud, strpljenje i volju – a to su vrijednosti koje se i u tkanju cijene više od svega,” ističe Majurac.
Vrijeme, mir i smisao
Tkanje je zahtjevan i dugotrajan posao, ali Ivici to nije prepreka. Naprotiv – to mu je životna radost.
Nakon dugog radnog vijeka, sada u mirovini, konačno ima vremena posvetiti se onome što najviše voli.
“Četrdeset godina sam radio u Papuku, a sad radim za dušu. Imam vremena koliko hoću, i to vrijeme sada vraćam svojim rukama. Nije ovo unosno, ali je bogato duhom. A kad vidiš da iz niti stvoriš platno, osjećaš se kao da si oživio prošlost.”
Znanje koje ne smije nestati
Majurac smatra da je najveća vrijednost ove zbirke upravo znanje koje čuva i prenosi.
“Ovo nije samo pokazivanje starih predmeta. Ovo je živa radionica, škola starinskih vještina. Nekoć su dolazila i školska djeca, učili smo ih kako se od sjemena lana stvara platno. Danas se sve svodi na ekrane, ali vjerujem da će opet doći vrijeme kada će ljudi poželjeti naučiti kako se nekad radilo rukama.”
Turistički potencijal – „Ovo bi trebala biti točka koju svatko posjeti“
Ivica Majurac vidi budućnost ove zbirke i stare kuće kao važan turistički sadržaj ne samo za Vukojevce, nego i za širu našičku regiju.
“Ovo mjesto ima dušu. Kad dođete ovdje, osjećate se kao da ste zakoračili stoljeće unatrag. Mislim da bi svatko tko dođe u naš kraj trebao posjetiti ovu kuću. To je iskustvo koje se ne može doživjeti na ekranu – to se mora osjetiti, čuti, pa čak i pomirisati.”
Zbog toga planira, u suradnji s Turističkom zajednicom i Gradom Našicama, pokrenuti inicijativu da se zbirka uključi u službenu turističku rutu.
“Ako turisti koji prolaze kroz Našice ili idu prema Baranji i Osijeku mogu ovdje zastati, pogledati, popričati i doživjeti dio naše povijesti – to će biti pravi uspjeh. Ne za mene, nego za sve nas.”
Baština koja diše
Etnografska zbirka obitelji Majurac u Vukojevcima nije samo skup starih predmeta. Ona je živi podsjetnik na vrijednosti koje su gradile Slavoniju – rad, strpljenje, zajedništvo i ljubav prema domaćem.
A Ivica Majurac, sa svojim tihim osmijehom i rukama koje i dalje tkaju niti prošlosti, najbolji je dokaz da tradicija može biti moderna – ako se živi s ljubavlju.
Priča Ivice Majurca nije samo o tkanju, nego o životu, upornosti i vjeri da se staro može spojiti s novim.
U njegovu dvorištu u Vukojevcima, svaka nit ima svoju priču, a svako platno nosi pečat prošlih vremena.
I zato, ako vas put nanese u našički kraj – ne propustite stati i pogledati. Jer možda ćete baš ovdje, u kući staroj sto godina, otkriti ono što moderni svijet polako zaboravlja – dušu tradicije.
