Već tradicionalna manifestacija “Zadnji prvoga” koja se održava u organizaciji uvijek odličnog domaćina HPD-a “Sunovrat” Đurđenovac opet je upotpunila osjetila i planinarske doživljaje kako članova PD “Krndija”, tako i brojnih posjetitelja. U malenom mjestu Gazije, čije ljepote planina Krndija ljubomorno čuva od čovječje destrukcije, okupilo se mnoštvo planinarki i planinara iz brojnih mjesta diljem ravne Slavonije. Da ipak nije sve u Slavoniji ravno, uvidjeli su oni malobrojni koji su se uputili preko strmih snježnih padina Vrletine koje su prekrivene bijelim pokrivačem ponegdje dubokim i pola metra. Za ostale bilo je tu nekoliko staza, od kraćih turističkih, do onih malo duljih. Prekrasno je bilo hodati po netaknutim predjelima TPI-a i SPP-a sve do Petrovog vrha, Kvržice i ostalih poznatih lokaliteta ovog dijela planine koji su puni raskoši kakvu mogu pružiti samo snene šume slavonskog gorje prepune bjeline u ovo doba godine.
Nakon pozdrava domaćina, planinari su se uputili u istraživanje vlastitih mogućnosti jer neki nisu znali što ih čeka i kakva iznenađenja čeka biser slavonskog gorja. Zbog toga je prvotno zamišljena najdulja i najteža staza do Petrovog vrha izmijenjena i prilagođena vremenskim (ne) prilikama. No, unatoč tome, neki nisu odustali ni od toga da se uspnu po bijelom ruhu krndijskih litica do najvišeg vrha naše županije ( Petrov vrh, 701 mnv). Makadamskom stazom razišli smo se u nekoliko smjerova. Neki do crkve u Gazijama, drugi u Crkvare, treći do Pijeskova na Krndiji. Domaćin nije predvidio da će ipak biti avanturista i entuzijasta koji će kroz duboki snijeg penjati već spomenuti vrh. Nakon inicijative, nekolicina je prihvatila izazov i već nakon par minuta gledali smo s visine mnoštvo planinara stopljenih s bjelinom koji su nas u nevjerici gledali i mislili si kuda će ovi. Skrenuli smo u šumi, prešli potok i dobili naglo na visini. Veliki nagib, duboki snijeg i sajle koje su postavljene na nekoliko mjesta duž Vrletine mnoge su potaknuli na negodovanje i svađu sa samim sobom, ali bilo je prekasno za povratak. Konstantan uspon i prolasci nanosa snijega uz vrlo niske temperature i idilične prizore snježne Krndije davali su pravi slavonsko- alpinistički ugođaj. Zbog guste magle nije bilo moguće vidjeti što se krije na drugoj strani Krndije, ali inače za vedrog vremena s Vrletine se pruža prekrasan vidik. No, to nas nije spriječilo da aktiviramo našu maštu koja je prizivala sunce da nam otkrije krndijsku tajnovitost. Cjelokupna priča podsjećala nas je na daleke krajeve u kojoj vladaju bajkovite slike snijega i leda, dok je čovjekov utjecaj minoran. Tragove životinje snijeg je otkrivao dok su nam lagani planinarski koraci pucali pod snijegom. Vesela ekipa razdvojila i neki od nas konačno su stajali na Petrovom vrhu. Gore vlada neka neobjašnjiva snaga koja objašnjava moć i ljepote majke prirode izazivajući divljenje nas koji smo dio savršene slike ovog netaknutog i skrovitog dijela. Često smo inače ovdje, gotovo kroz sva godišnja doba, ali zima poklanja najljepše prizore i pruža neodoljiv osjećaje strasti, mira, opuštanja i uzbuđenja. Putem sretosmo grupu koja se probijala skijama i krpljama do vrha. Željeli su na najbolji mogući način iskoristiti našu planinu. Snježne radosti nastavile su se na Kvržici, zanimljivoj geomorfološkoj stjenovitoj strukturi koja služi za poziranje dok nas s leđa promatra bijeli Petrov vrh zaštićen visokim stablima, ukrasima slavonske šume. Brežuljcima ravnog brda uslijedilo je spuštanje do pl. kuće „Tivanovo“ koja se nazirala iz šume dok ju je ispunjavala pjesma veselih planinara koji su se vraćali s kraćih planinarskih puteva. Mi malobrojni uživali smo u šestosatnoj čašici razgovora s prirodom koja je bila odličan sugovornik i otvorila nam dušu naše planine predstavljajući snježnu i impresivnu stranu svojih zapadnih dijelova.
Po dolasku na cilj, neizostavna okrijepa za naše nepce uz već raniju hranu za dušu rezultirala je savršeno provedenim danom s prijateljima, prirodom i samim sobom na kraju. Granice su opet pomaknute i čekamo nove izazove, planinarska druženja, spoznaje prirode i sve ono što nam planinarstvo kao strast i stil života daruje. A Krndija? Kao i uvijek tako pitoma, a opet divlja, tako blaga, a opet oštra, tako jednostavna, a nepredvidiva, tako lijepa i božanstvena. Zaista naše pravo blago koje nije izgubljeno, ono je tu, samo ga treba tražiti i iznova otkrivati. Tražiti sebe, uživati i prepustiti se prirodi kojoj pripadamo.
UMOR PROLAZI, ZADOVOLJSTVO OSTAJE!
Hrvoje Tržić
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2017/2mjesec/3/v1{/gallery}