Još je slavni Aristotel, najbistriji um antike, govorio o teleologiji ili svrhovitosti koja vlada svijetom.
Sve što postoji ma svoju svrhu. Npr. postoji prijelaznost oblika u prirodi, odnosno viši stupanj istih. Od neobrađenog kamena stvaraju se stupovi koji tvore hramove i građevine koji opet imaju svoju svrhu, služe ljudima itd. Cijeli svijet je vječno kretanje i usavršavanje oblika. Na vrhu te hijerarhije oblika stoji oblik svih oblika ili nepokrenuti pokretač, uzrok svega. Uprava ovu Aristotelovu teoriju u svoja teološka učenja ugradili su neki od najvećih crkvenih otaca poput sv. Tome Akvinskog kada su davali dolaze za opstojnost Boga. I zaista pogledamo li oko sebe, prepoznat ćemo božanske kreacije prirode koje su naprosto neobjašnjivi fenomenalni primjerci ili najviši oblici stvoreni samo za rijetke koji do njih mogu doći, osjetiti ih i proživjeti te najsloženije oblike prirode koje izazivaju strahopoštovanje i udivljenje, ali i čuđenje. Upravo su to planinski lanci, najnepoznatija, najopasnija i najnepredvidljivija mjesta u našem okružju do kojih često puta nije jednostavno doći, ali koji su po Aristotelu, ali i većini ljudi današnjice, najljepši i najinspirativniji krajolici s čijom se ljepotom malo što može mjeriti. Jedino su planine mjesta na Zemlji koja su predviđena i za bogove, ali i ljude i to one koji su željni dokučiti ih. Zato je ljudska civilizacija tijekom povijesti na planinske lance smještala božanstva gledajući na vrhove planina sa strahopoštovanjem. Prirodna čuda i najviši reljefni oblici, čuda stvaranja, postoje i u Lijepoj našoj. U Gorskom kotaru nalaze se Bijele i Samarske stijene, upravo najsloženiji prirodni oblici po hijerarhiji i mjesto gdje je priroda utkala sve što je imala uz moć mašte, posebno strogo očuvani rezervat prirode kojeg su našički planinari, članovi PD „Krndija“ Našice nedavno posjetili. Nalaze su se masivu Velike Kapele i predstavljaju posebnu oazu geomorfoloških oblika stjenovitih litica i flore i faune kakve ljudske oči rijetko viđaju. Pomalo je nevjerojatno da čovjek nije svojom djelatnošću ovdje ništa mijenjao i da je priroda ovdje ostala izvorna, čista i neokaljana bilo kakvim utjecajem stvarajući jedinstvene krške fenomene dojmljivije od onih stvaranih ljudskom rukom.
Naš izlet je počeo u subotu ujutro kada smo stigli u Gorski kotar gdje su naš čekali naši prijatelj i domaćini iz HPD-a „Kapela“ Zagreb. Očarani krajem iz kojeg stižu mnogobrojni goranski junaci, ponosni na svoj zavičaj i povijest, ugledasmo u daljini planinu Klek, simbol hrvatskog planinarstva, neodoljivog usnulog diva koji spava začaran vješticama i legendarnim pričama čekajući svoje planinare da ga opet probude. Komentirajući ljepote ovog kraja, naišli smo na posljedice oluje koja se noć prije našeg dolaska ovdje nažalost „poigrala“ s ljetinom uništivši mnogobojne urode lokalnog stanovništva. Put nas je dalje vodio do čarobnih i bogatih šumskih predjela jele i bukve koja skrivaju stjenovita područja, staništa mnogobrojnih endema. Ubrzo stajemo i odvajamo se u dvije grupe. Prva grupa imala je lakši dio posla, šumskih putem uz stalni uspon popeti se do doma „Dragutin Hirtz“ koji se nalazio tik ispod vrha Bijelih stijena. Veća i hrabrija grupa svoj nimalo lagan put do trona započela je na 13. kilometru. Tu smo se fotografirali i krenuli u divljinu i ljepotu avanture koju smo željno čekali u dvorima medvjeda koji obitava ovdje. Medvjeda, doduše, nismo susreli, ali ubrzo se zelena šumska boja stapala i mijenjala sa sivim i bijelim kamenim gromadnim strukturama isklesanima od prirode, najboljeg majstora svojeg zanata kojemu se možemo samo diviti. Koraci su nam postajali sve teži dok smo skakutali s kamena na kamen na neravnom terenu. Malo dalje nalazi se Ratkovo sklonište, skromna šumska kućica ugrađena u stijenu u kojoj se može odmoriti i noćiti. S veseljem smo prihvatili sve izazove koji nas čekaju budući da smo do vrha željeli doći Vihoraškim putem, jednim od najtežih, najnepristupačnijih, ali i najljepših planinarskih putova u Hrvatskoj. Primjećujemo da se na šumskom tlu nalazi bezbroj različitih vrsta puževa koji su česti ovdje i uvijek susretljivo čekaju planinare. O njima je čak napisan i doktorski rad koliko su česti i raznoliki ovdje. Kako dobivamo na visini, teren postaje zahtjevniji, a dijamanti sjaj stijena pojačava sunce koje nas prati i čini nam vidike dostupnijima.
Provlačimo se kroz žljebove, saginjemo pa opet dižemo i tako gore pa dolje, cik- cak, brdo po brdo, stijenu po stijenu sve dok nismo došli na Natašinu livade prije koje se vidik otvorio na udaljene Samarske stijene koje su sjajile iz udaljene šume kao da ih je netko ulaštio. Iza silnih i ogromnih stijena odjednom livada, ravnica, tj. Natašina livada koja nam je poslužila kao odmorište dok smo s pažnjom slušali što nam naši vodiči Boris i Damir pričaju o onome što nam slijedi. Grupa planinara iz Duge Rese također je ovdje i žele se okušati na Vihoraškom putu kao i mi. Franjo i ja odlazimo na obližnju stijenu kad tamo blago i carstvo kristalno bijelih stijena, dolina, usjeka, žljebova, škrapa, uskih prolaza, tornjeva, čunjića, ponikava, vrtačama, čitavih amfiteatrima stijenja. Nalazimo se na nekom drugom planetu, pomislio sam. Bilo je zaista čarolije. Poslije okrijepe, krećemo konačno najtežim djelom Vihoraškog puta i odmah nas čeka uski prolaz uz osiguranje sajle kojeg smo uspješno svladali. Taj dio zove se Ljuska i jedan je od kontrolnih točaka Kapelskog planinarskog puta. Oprez je ovdje potreban, a zahtjevnost puta dočaravaju ogromne jame i škrape dok se iznad njih pružaju uski i visoki stjenoviti tornjevi koji izgledaju impresivno i veličanstveno. Bili smo spori, ali smo čekali jedni druge dok prođemo najzahtjevnije dijelove. I tako bismo s osunčanih stjenovitih kulisa silazili u duboke šume hlada i paprati koje su sezale do ramena pa se opet vraćali u stjenovite dijelove. Putem nas je pratila ona stara dobra pjesma „Preko Kapele, ličke gore zelene“ koju bismo ponekad pjevušili. Dvojica studenata su ovdje slijedeći tragove zvijeri trasirale ovu fantaziju, ovaj raj planinarskih putova. Zvijeri ovdje zaista im puno, od medvjeda, lasica, puhova, kuna, zmija itd. Za lakši prolazak kroz ljusku koristili smo ljestve koje su naslonjene na stijenu, sajle, ali najviše snagu vlastitih ruku jer se na ponekim dijelovima trebalo dobro raširiti i pogonom na sve četiri spustiti ili popeti po stijeni i tako cijelim putem do vrha, odnosno do doma koji je odmah ispod vrha. Putem s susretali runolist, simbol ovog krškog kraja koji je cvao iz stijena i činio vrlo dojmljiv prizor. Gotovo sedam sati nam je trebalo da se grupa od sedam planinarki i planinara nađe na kraju svog puta, ispod samog vrha. Ovdje se u daljini nalazili kuloari razno raznih oblika vapnenačkih stijena koje je oblikom gotovo nemoguće opisati: boca, katedrala, čovjek u stijeni, slon, oltar i mnogi drugi. To planinar treba doživjeti uživo jer mašta ovdje zaista proradi i budi čovjeku kreativnost i zaigranost te vizualno uživanje. Kroz kristalne strukture izdizali su se prsti, simbol Bijelih stijena i HPD-a „Kapela“ Zagreb koja ih ima u svom grbu. To su najimpresivniji dijelovi ovih neopisivo lijepih i raznolikih izdanaka prirode. Zaista izgledaju poput raširene šake i prstiju koji se ne dodiruju. Bdiju nad ovim gorskim krajem upozoravajući planinare na opasnosti, ali i ljepote. Manja grupa je otišla na vrh do kojeg nije ilo lako doći, ali sajla je ipak ublažila napor. Ostali su se spustili do doma. Na vrhu povjetarac i vidici kao u bajci. Fotografiranje, kratki odmor i meditacija na 1335 metara visokim Bijelim stijenama u pogledu na galerije dijamanata i bisera koji sjaje čudesnim sjajem. Vidici su se širili nošeni povjetarcem do mora koje se činilo blizu kao na dlanu, do diva Kleka, Bjelolasice i još nekih poznatih domaćina ovih visina. Biti na ovom mjestu je privilegija, stajati iznad svih ovih stjenovitih ljepotana i doživjeti dašak ove predivne prirode gdje su Aristotelova teleologija i savršeni oblici doživjeli vrhunac stvaranja. Spust nije bio nimalo lak kao ni uspon uostalom, ali smo i to uspješno svladali i apsolvirali graciozni Vihoraški put bez većih problema. Sretni i zadovolji spustili smo se do doma „Dragutin Hirtz“ koji je okružen zelenilom kao iz doba prašuma. Ovdje nas je čekala prva ekipa koja je skuhala ukusan grah, pravu okrijepu za naše nepce. Nakon druženja, uslijedilo je ugodno noćenje u vedroj i dosta hladnoj noći punoj zvijezda i skupljanje energije za sutrašnji pothvate. Sutradan je ekipa koja nije išla Vihoraškim, i neki koji nisu uspjeli doći do vrha prvi dan, obišla neke od najpoznatijih oblika uklesanih u stijenama, a strpljivi Damir je svojom smirenošću i motivacijom doprinio da se cijela grupa popne na vrh Bijelih stijena drugim putem i spusti sigurno sajlom. Svi sretni i zadovoljni, ali i ponosni na ovaj pothvat jer neki od njih su tek planinari početnici i neiskusni na ovakvim terenima. Zato, hvala Damiru na tome. Bez njega bi to bilo puno teže i opasnije. Preostali članovi grupe uputili su se do Velike Javornice, vrha i još jedne točke Kapelskog planinarskog puta koji je nešto viši od Bijelih stijena, točnije nalazi se na 1385 mnv. Do njega nije bilo velikih uspona i većinom put vodi šumom po pitomijem terenu nego prethodni dan. Ipak i ovdje ima pokoje opasnije mjesto gdje je trebalo skakutati ili se pridržavati i rukama. Na samom vrhu vidik se pruža sve do Samarskih stijena i na čitavi goranski kraj isprepleten poznatim vrhuncima. Inače, ovaj vrh je najviša točka Karlovačke županije tako da se ovdje nalazi dodir tri regije: karlovačke, ličke i goranske. Još jedna zajednička fotografija ovjekovječila je prizor Slavonaca na ovom stjenovitom vrhu. Sveukupno tri sata hoda i već smo bili najprije kod skloništa Ivan Hirtz, a zatim i do našeg doma koji je bio iza proplanka. Uslijedilo je druženje uz bogati ručak kojeg je priredio Boris, naš glavni vodič, pozdravi i dogovori za iduće avanture Kapelaša i Krndijaša, prijatelja koje svoje prijateljstvo njeguju međusobnim posjetima u planini. Možda iduće godine organiziramo zajedno obilazak Kapelskog planinarskog puta u cijelosti. Volja postoji zasigurno. Nakon pozdrava i ukusnog ručka, spremili smo stvari i spustili se do kombija gdje je sve počelo. Zahvaljujmo se još jednom članovima HPD- a „Kapela“ Zagreb na svemu tih dana. Najznakovitije riječi među svima nama uputio nam je vozač koji je na zanimljiv način ispričao svoj uspon do doma često se pitavši: „Tko se zaista normalan penje i uživa po ovim nepristupačnim predjelima?“ No, nije mu za zamjeriti jer čovjek nije planinar.
Odgovor bi ležao u tome da je uživanje u ovim predjelima dio nas. U tome vidimo ljepotu, to nas čini sretnijima, snažnijima, kako fizički, tako duhovno i umno. Odmara nas i daje nam priliku da gledamo iz prvog reda kreacije prirode za koje se treba dobro pomučit da bi se vizualno i estetski doživjeli. Kada se to doživi, planinar se zarazi i želi opet u susret prirodi i uživanju te doživljaju energije, energije koja nas čini sretnijima i zdravijima u svakom pogledu.
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2017/7mjesec/3/v1{/gallery}