Dođe taj vikend kada je nakon dugo godina čak 17 Krndijašica i Krndijaša spremno čekalo stjenovite vrleti Triglava, tog markantnog vrha koji se izdiže iznad Dežele predstavljajući kultni planinarski simbol i trofej za mnoge planinare, ali dođe i kiša, snijeg i (ne) vrijeme na najvišem vrhu Julijskih Alpi. Kako čitam u Planinarskom kutku, kažu da je za ovu godine penjanje Triglava gotovo. “Šta si penjo, penjo si”, jedan je od brojnih komentara. Tužni i pomalo razočarani, duga cjelodnevna tura po južnom Papuku činila se kao idealna zamjena ili tek utješna nagrada, ali oblaci i nedjeljna jutarnja kiša značili su da ćemo morati skratiti turu i otići negdje bliže. I onda Krndija!!! Zauvijek i stalna prva pomisao na najljepšu planinu ovog dijela Europe i šire iako smo pomalo subjektivni.
I tako se nas desetero uputilo u brdo (ohrabrujuća brojka za loše jutarnje uvjete), unatoč tome što nama planinarima nikad nije dosadno i uvijek se znamo zabaviti jer u prirodi nikad vrijeme nije loše, a društvo je još bolje. Krenuli smo od Paulinovca preko Lončarskog visa pa sve do Dobre vode i nazad. Preklapali su se SPP i NPP u mističnim i oblačnim šumama Krndije dok je šarenilo naših kabanica vedrilo natopljenu planinu.
Izgledalo je u kao u čarobnim šumama Sherwooda. Samo je Robin Hood nedostajao. Proslavili smo i Ninin rođendan uz odlične domaće kolače koje smo “potamanili” uz još jednu putnu domaćeg višnjevca. Redale su se razne teme, ali smo nadolazeću jesen željeli zamijeniti zimom uz prisjećanje na najfinija jela tog godišnjeg doba. Mirisale su nam sarme, bunceki s kiselim kupusom, švargli, sulc, pače ili hladetina, itd. Kovali su se i neki novi planovi i uz dobru šalu te sreću završismo još jedan izlet.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!
[aigpl-gallery-slider id=”26491″]