„Visokogorski tečaj koji se po prvi puta organizira u Slavoniji zahvaljujući entuzijastičnim ljubiteljima visokih planina i svemu što one donose nastavio se drugom epizodom. Ovoga puta mjesto radnje bila je Austrija, malena i moćna zemlja što se tiče dodira neba i planina koja pruža čitav niz neodoljivih ledenjaka i vrhova iznad tri tisuće metara što označava pravu poslasticu za sve penjače, visokogorce i alpiniste. Protagonisti ove priče bili su slavonski planinari, točnije njih dvadestdvoje, koji su imali za cilj provesti tri dana blizu mjesta Villach u Austriji , tj. u područje Nacionalnog parka „Hohe Tauern“ ili u prijevodu „Visoke ture“. Dio je to istočnih austrijskih Alpa gdje se nalazi najviši Hochalmspitze sa svojih 3360 metara nadmorske visine, ujedno naš cilj, ali i ostali vrhovi u tom dijeli su vrlo dojmljivi i impozantni. Budući da je još svibanj, ovdje vladaju zimski uvjeti, a pogotovo iznad 3000 metara nadmorske pa nas je čekao zimski uspon na vrh. Planine ovdje čine suštinu turističke zarade i promocije koja počiva upravo na planinarenje, penjanju, skijanju, alpinizmu i svim srodnim sportovima.
Nakon prijava i dogovora s našim vodičima Mlinkom i Borisom, pojavilo se iščekivanje i pozivna doza straha i poštivanja planine jer nismo znali što nas čeka tamo gore u tim nebeskim prostranstvima. Osim tečaja i znanja kojih smo upijali na predavanjima, nas žitelje ravne Slavonije u tako visoka brda privlači ljubav, užitak, relaksacija, netaknuta priroda i odmor kojim punimo baterije te adrenalin kojeg nam bude neistražena područja. Nama je planina život i potreba, snaga i idealan kutak za provoditi što više vremena. Visoko gorje podrazumijeva čitav niz alpinističke i tehničke opreme kojom smo bili opremljeni kao i znanja i vještine koje se primjenjuju.
Put pun nade, iščekivanja, pozitivne energije, radosti i šale započeo je preko Našica do Požege gdje su nas čekali naši prijatelji Mario i Zdravko, kasniji partneri iz naveza kojeg zbog razno raznih (ne) prilika nismo vezali. Put je započeo dan kasnije nego što je planirano jer se po prognozi za četvrtak očekivalo loše vrijeme, a za sam nedjeljni uspon najavljeno je vedro pa iako se očekivao napor i kratkoća vremena, to nismo željeli propustiti. Unatoč ranijim najavama da će se cjelokupna austrijska avantura za slavonske visokogorce odgoditi, to se na sreću ipak nije dogodilo. Put prolazi ugodno u mislima na buduća dva dana, ekipu i planinarske priče kako i priliči te dobru šalu i smijeh kojim smo bili nadahnuti. Jedino nas je uplašio Mario kojeg je uhvatila migrena pa smo se bojali kako će dalje i hoće li moći izdržati uspone, ali pomalo nam je smetala i nesnosna vrućina koja je dovela kombi do usijanja, ali ne i naše trezvene i spremne te fokusirane glave na skorašnje događaje. Prolazak kroz Sloveniju uveo nas je u carstvo gora i Alpe su nam bile kao na dlanu. Naše odredište i prenoćište te mjesto okupljanja bilo je u Kranjskoj gori na samoj granici, odnosno tromeđi između Austrije, Italije i Slovenije. Ugledavši registarske tablice s oznakom RH, znali smo da smo došli na dobro odredište gdje nas je čekao vrlo udobni i komotni apartman. Naši prijatelji polako su pristizali punih ruksaka i opreme u veselju i radoznalosti. Mlinka i Boris dali su nam posljednje upute i objasnili što nas čeka sutra i što moramo pripremiti za jutro. Noćno nebo iznad Kranjske gore pokrivalo je bijele vrhunce koji su se nazirali kroz mjesečinu, a u meni su se miješale emocije sreće, iščekivanja, opreza, doze straha, ali i misli na ravnu Slavoniju. Svaki se pravi planinar pita i propituje što mu to sve treba, ali ipak razum i ljubav prema planinarstvu kao obliku rekreacije i aktivnosti i svemu lijepome što planina nosi prevladaju. No, visokogorski i alpinistički usponi kriju veliku dozu opasnosti i rizika, ali isto tako neodoljivih trenutaka u kojima je čovjek u dodiru i koraku s ledenom i snježnom prirodom dok stoji ponosno na vrhovima visokih planina kao što su Alpe.
Drugi dan rano ujutro slijedilo je pripremanje stvari, opreme i hrane za dva dana u bespućima alpskih masiva te odvajanje viška koji će ostati u prijevoznom sredstvima. Prešli smo slikovito Korensko sedlo i već bili u Austriji koja je vrlo uredna i čista slikovita zemlja, ali je i bila nadvijena oblacima koji nisu značili ništa dobro. Putem smo susretali stada alpskih kravica koje nisu bile ljubičaste boje, ali domicilnom stanovništvu koje se bavi stočarstvom život znače. Naše polazište prema visinama bila je dolina Maltatal i restoran Gmundner Hutte na oko 1000 metara nadmorske visine. Fotografiranje, provjera i stavljanje teške opreme na leđa te lagani pokret prema neodoljivim šumama. Okolni vrhunci koji su rasli iz doline bili su prekriveni snijegom, a u daljini se vidio ogromni slap, jedan od najvećih u Austriji. Makadamska staza i konstantni uspon slijedili su šumsko područje iznimne flore i faune. Moćne stijene pozdravljale su nas sa strane staze predstavljajući utrobu planine dok su mali potočići izvirivali i prelijevali se po šumskom pokrivaču. Bogato proljetno zelenilo ukrašavalo je planinu svojim bojama dok su se u daljini pojavljivale prve krpice snijega. Kolona od dvadesetak planinara već se dobrano razvukla i sve češće smo stajali kao bismo odmarajući upijali prirodne ljepote. Putem sretosmo zanimljive domaćine poput vjeverica i za nas neobičnog tetrijeba koji baš i nije bio sretan što nas je ugledao. Nakon odmora kod lovačke kuće planina je dobila novi sjaj, a zbog visine zelenilo je zamijenio snježni pokrivač. Markacije su zbog snijega postale manje vidljivije, a putokaz nas je usmjeravao desno i oštrije po kamenju. Okoliš je bio ni manje ni više nego identični prikaz scena iz Gospodara prstenova dok su se vidici iza nas miješali s gromadnim stijenjem, ponekom zelenom oazom koja se nije dala snježnim nanosima i bujnim potocima koji su se spuštali u nizinske dijelove i otapali s ledenjaka. Mostići su upotpunili bajkovitu sliku, a prizori obasjani suncem izgledali su zaista vrlo dojmljivo. Kakvo bogatstvo pitke vode koja žubori svojim brzacima pa odjednom nestaje. Melem za oči i uši. Već smo bili blizu granice od 2000 metara nadmorske i ubrzo na proplanku i visoravni ugledasmo naše sklonište, Villacher Hutte, koje se nalazilo na 2200 metara nadmorske visine.
Bila je to skromna kućica sa zimskom sobom za noćenje, ali i svime što nam ja za ostatak dana i noćenje bilo potrebno. Našla se tu i peć, drva, posuđe i hladan potok koji nas je opskrbljivao tekućinom koja život znači. Poslijepodne smo proveli u druženju koje je bilo popraćeno veseljem, smijehom, ugodom za nepce, toplim čajem i razgovorima o tome što nas čeka sutradan. Hladni vjetar je nemilosrdno hukao i stvarao neprilike svima koji su se zatekli vani pa su se brzo sklonili u našu toplu kućicu u kojoj je tinjala lagana vatrica. Vrijeme brzo prođe kad ga ispuni vesela ekipa kao naša pa je za tren došlo vrijeme za počinak. Utonuli smo u san s razmišljanjima što nas čeka sutra i hoćemo li uopće na uspon dok je tamno noćno nebo nagovještavalo nevrijeme i nepovoljne prilike. Tišinu noći ometali su snažni vjetrovi koji su lupali o drvene zidove skloništa. Našli smo se usred prave noćne vjetrometine. Polazak je bio zakazan u 5 ujutro, a buđenje u 4 dok je noć još pokrivala nepregledna prostranstva i visoravan. Došlo je na red spremanje opreme i najosnovnijih stvari i iako se vjetar smirio, vrhovi su bili još uvijek u sivim oblacima. Odluka ipak povoljna za ono što smo s nestrpljenjem čekali. Ide se na vrh, odnosno dokle nam vremenske prilike dozvole. I tako krenusmo u avanturu do vrha ovog dijela Alpi.
Jedan iza drugog u miru i tišini penjemo se kroz sve strmije dijelove koji su već u potpunosti bili okovani snijegom dok iz daleka i visoka promatramo naše sklonište koje se uskoro gubi iz vidokruga. Stajemo kako bismo stavili dereze, uzeli cepine, kacige i ostalu potrebnu opremu. Uskoro se nalazimo u carstvu snijega i leda, a uspon biva sve teži i teži. Vrhovi se ne vide od guste magle koja nam praćena jakim vjetrom stvara probleme. Dolaskom na ledenjak imali smo sreću što je bio čitav i čvrst pa se nismo navezivali i bilo je relativno lako penjati se. Blizu granice od 3000 metara zbog slabe vidljivosti, snježne oluje koja je ledila nas i vodu koju smo nosili te iznimno niskih temperatura dolazi do prvih odustajanja i povratka u sklonište. Doslovno nismo vidjeli gotovo ništa ispred sebe pa smo se držali jedni blizu drugih jer oni koji to nisu vrlo brzo bi se morali vraćati do skloništa nazad. Vjetar i hladnoća „šibali“ su nam po licima punim inja i sitnog snijega. Osjećali smo pravo ledeno snježne himalajsko- alpske uvjete iz filmova o hrabrim i neustrašivim penjačima koji prkose svim vremenskim uvjetima. Kad u to još uklopite svu težinu opremu i stalni uspon, dobijete svu draž visokogorskih i alpinističkih uspona. Po ovim olujnim uvjetima, teže nam je bilo i naći smjer jer naravno putokoza nema. Snalazili smo se pomoću navigacije koju smo imali i ubrzo prešli čarobnu granicu od 3000 metara. Čuli smo da su se još neki vratili dolje u sklonište, a sada nas je ostalo samo 12. Napravili smo kratku pauzu i okrijepili se dok nam je snažni vjetar uz sitan i navalni snijeg ledio prste. Rukavice ovdje zlata vrijede. Nevjerojatno je da se ovdje u srcu Europe na tim visinama može doživjeti ugođaj gotovo kao da smo na Antarktici. Nigdje nikoga oko nas i bijela prostranstva kao u nekom paralelnom svijetu i nevjerojatan osjećaj moćne prirode. Mećava je bivala sve jača, a naši koraci sve teži pa smo išli lagano korak po korak. Brzo smo se našli ispred gotovo vertikalne snježne i strme padine koju je trebalo prijeći. Četvero ovdje odustaju od daljnjeg uspona. Mi ostali smo se brzo snašli i dobro napredovali penjući se strminom zabijanjem glave cepina u snijeg i led uz pomoć zubaca dereza. Bilo je adrenalinski, ali brzo i efikasno. Našli smo se na grebenu i uslijedilo je hrabro hodanje i svladavanje uskog dijela koji je izuzetno opasan. Doslovno treba jedan krivi korak da se nađete na dnu litice. Greben obavijen zavjesom maglom prošli smo vrlo koncentrirani i oprezni. Ubrzo smo ugledali ledeni i veliki bijeli križ prekriven snijegom i injem koji je stajao na vrhu planine. Još nekoliko hrabrih koraka po uskom grebenu uz prijetnju vjetra da nas ne odnese i brzo smo se nas osmorica našli na Hochalmspitzeu ( 3360 m). Sreća i ponos u svih nas, ali i pribranost. Slaba vidljivost i vrlo malen prostor sprječavali su nas u fotografiranju, ali smo ipak ovjekovječili i te prizore. Fotografija za antologiju jer smo unatoč svim poteškoćama uspjeli ispenjati vrh. Uspjeh je za Našičane još veći ako se uzme u obzir da se od 22 visokogorca na vrh popelo samo 8, a od toga dva člana PD „Krndija“ Našice, Franjo Matasić i Hrvoje Tržić. Nažalost, zbog nevremena i slabe vidljivosti nismo mogli uživati u beskrajnom pogledu na alpske vrhunce, ali to nam u tom trenutku nije previše nedostajalo. Nije bilo vremena za čestitke zbog pothvata. Usponom smo tek obavili pola posla i željeli smo se što prije spustiti u sigurniju zonu.
Uslijedila je prava drama kakve se ni Hitchcock ne bi posramio. Zbog guste magle prilaz strmoj padini s koje smo se popeli na greben bio je onemogućen i vrlo opasan. Otišli smo na drugu stranu i spustili se po sajli koja je bila skrivena većim dijelom zbog gustog snijega. U podnožju padine čuli smo četvero planinara kako nas dezorijentirani dovikuju, ali ih nismo vidjeli. Uslijedila je odluka da se spustimo užetom, tj. absajlom do njih, u sigurniju zonu. Dok smo stajali na gotovo vertikalnoj stijeni okruženoj snijegom i ledom, vrijeme se na sreću smirivalo, a vjetar je jenjavao. Neki od nas ostali su ukopani i nepomični opet u mislima što nam ovo treba. Hrabri član HGSS-a Našičanin Franjo Matasić u to vrijeme već je tražio sidrište i namatao uže o veliki kamen, dok su se Mlinka, Igor i Damir već polako spustili dolje i tražili drugo sidrište. Nismo paničarili i primijenili smo dotad naučena znanja na tečaju ovaj put u realnim uvjetima iznad 3000 metara visine. Polako smo se jedan po jedan spuštali alpinističkim spustom sve dok posljednji nije bio u sigurnoj zoni. Franjo je svojim vještinama puno pomogao ostalima koji nemaju toliko iskustva i hvala mu na tome. Sretni i zadovoljni, dramatičan dio smo dočekali okrijepom i odmorom u sigurnijem, ali još uvijek strmom dijelu. Osjetili smo na vlastitoj koži što znači visokogorstvo i to nam je odlično iskustvo. U to vrijeme sunce se probijalo kroz guste oblake i ozarilo naša lica koja će kasnije biti izgorena i crvena. Naočale nismo skidali ni trena zbog ultraljubičastog zračenja i refleksije od snježno- bijeli pokrivač. Ledenjak se dosta rastopio pa nam je spust protekao u propadanju u snijegu do koljenja, ali i dublje. Magla se sakrila, a konačno pogled i vidici na okolne strmine i vrhove otvorio. Odjednom je od zimskog, planina dobivala proljetni sjaj, pogotovo u nižim dijelovima. Ispod 3000 metara čekao nas je povratak po kamenju i dubokom snijega, a konačno smo malo odahnuli kad smo skinuli dereze i riješili se viška opreme, tj. pospremili opremu u ruksake. Kasno poslijepodne ugledali smo konačno i naše sklonište koje se činilo tako blizu, a tako daleko. Po dolasku nismo imali puno vremena za odmor, već smo se nakratko okrijepili hladnom vodom s potoka, malo pojeli, pospremili stvari te se spustili do našeg odredišta s kojeg je sve počelo i gdje nas je čekao kombi na 1000 metara nadmorske. Spust je bio puno brži nego uspon, ali i nezanimljiviji jer smo već bili umorni. Proveli smo više od 14 sati u zimskim gojzericama, a pola od toga u derezama u ne baš idealnim vremenskim uvjetima. No, isplatilo se. Trebalo je požuriti dolje jer su mnogi od nas ujutro radili. Planina nas je srdačno ispratila i poželjela nam sretan put i doviđenja do nekog drugog susreta.
Sretno smo sišli i vratili se u Požegu i Našice u kasne jutarnje sate. Predivno iskustvo u visokom gorju, dodir s alpinizmom i sklapanje novih prijateljstava. Ovo je bio izlet koji će se pamtiti cijeli život. Planinarenje i odlasci u visoko gorje za nas su više od sporta i ono bez čega ne možemo. Za nas je to strast koja nas hrani. Vraćamo se odličnih dojmova jer je bilo predivno, fantastično i božanstveno prolaziti i penjati se predjelima snježno- ledenih alpskih prostranstava gdje čovjek rijetko kroči. Odlična ekipa, ljudi koji žive planinarstvo i novo iskustvo koje nas hrabri u novim pothvatima. Čestitke svima koji su ispenjali vrh, ali i cijeloj ekipi Slavonaca od 22 planinara koji su se uputili da u zimskim uvjetima prođu sve ovo. Hvala organizatorima Mlinki i Borisu te cijeloj ekipi na potpori, smijehu, odličnoj atmosferi i svemu što nam se događalo prethodnih dana. Možemo biti svi izuzetno ponosni. Uskoro nastavljamo dalje. Na redu je Italija i novo pomicanje granica. Vidimo se ondje.“
Hrvoje Tržić, predsjednik PD „Krndija“ Našice
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2017/5mjesec/31/v1{/gallery}