„Medvednica jest definitivno jedna od onih planina na koju se svaki planinar poželi vratiti opet. Park prirode i odmorište koja je za Zagrepčane i mnogo više od toga.
Nalazi se tako blizu civilizacije, a opet skriva još mnoge kutke koji čovjeka iznova očaravaju i bude maštu i žudnju za ponovnim druženjem.
Iako svojom visinom nije odredište poput Velebita, povijesnim znamenitostima, pričama i legendama jedna od zasigurno najživopisnijih planina. Kročivši ovim masivom zaista se osjećate kao u nekoj davno ispričanoj priči čiji su protagonisti mnogobrojni likovi i junaci iz priča o Crnoj kraljici ili Kamenim svatovima. Tako je bilo i nama, našičkim planinarima koji u potrazi za neistraženim i divljim područjima istražujemo domaće i strane planine kako bismo mogli uživati i odmoriti se te prenijeti ljubav prema planinarstvu možda nekom drugom.
Zagreb i Našice su u nečemu vrlo slični. Naime, oba grada imaju prekrasne planine s kojima su praktički srasli i koje su neodvojiva cjelina svega što pružaju u turističkom, povijesnom i kulturnom smislu. Naravno, to su naša Krndija i Medvednica. No, tu svaka razlika prestaje. Dok je Krndija, nažalost, još uvijek poznata većinom planinarima i pokojem putniku namjerniku, Medvednica je „košnica“ planinara, izletnika i zaljubljenika u nešto novo. Omiljena prirodna destinacija Purgera pokazala nam je rijeke ljudi, od mladih do starih koji ponosno vole svoju planinu i njeguju sve što ima daje. Na trenutke smo se osjećali kao da smo u gradskoj gužvi koliko je ljudi uživalo u planini. Naš cilj bilo je također uživanje i to ne samo u planinarskom smislu, nego i u ostalim sadržajima koje ova gora nudi. Zbog toga smo i odabrali dva dana jer je Medvednica planina koju treba razgledati i više dana da bi se makar malo vidjelo ono čime osvaja.
Kako se penjemo iznad Zagreba, jutarnje magle polako otkrivaju uspavanog diva koji se budi i pruža sveudilj kao na dlanu. S prvog vidikovca zapadne Medvednice, glavni grad se činio impresivno i veličanstveno dok ga promatramo. Krećemo se šumskom stazom koja otkriva mnogo lišća i tragove snijega je nedavno pao, ali još brže nestao. Primjećujemo još poneku sličnost s našom Krndijom jer se ovdje nalaze mnoge uvlake, široki i pitomi puteljci, bogata flora i nebrojeno planinarskih staza koje se isprepliću. Široke i graciozne krošnje skrivale su tmurne oblake dok nam je lišće pravilo zlatnu stazu posutu našom željom da ništa ne propustimo boraveći na ovim nebeskom prostranstvima daleko od uobičajenog svijeta. Imali smo odličnog vodiča kojemu je planina domaći teren pa nas je svojom ljubaznošću prepustio planini i ona nas je vrlo brzo prihvatila kao svoje.
Prošli smo pored špilje Veternice koja je značajno paleontološko i arheološko nalazište s brojnim nalazima iz paleolitika kao što je npr. špiljski medvjed. Nažalost, špilja je zatvorena za posjetitelje u zimskom periodu zbog hibernacije mnogobrojnih vrsta šišmiša koji ondje obitavaju. Kod pl. doma „Glavica“ napravili smo kraći predah prije nego se uputimo u beskrajna prostranstva zagrebačke gore. Ondje smo još jednom promotrili glavni grad koji je se čini beskrajno lijepim. Naše avanture ubrzo su se pretvorili u lagano penjanje proplancima kojima kao da nitko nije prošao. Planina inspirira svojom biološkom raznolikošću, a posebno različitim vrstama stabala koja se spajaju s nebom. Zaobišli smo i poznati medvednički slap koji se nalazio ispod nas u provaliji. Skrenuli smo s puta kako bismo vidjeli Kamene svatove. Jedna od mnogobrojnih hrvatskih legendi koja govori o djevojci Jani koja je trebala poći za mlinarevog sina. Kad se to dogodilo, nezadovoljna majka mladića koji je oženio Janu okamenila je kletvom svatove kod Susedgrada. Visoke dolomitne stijene na rubu Medvednice još uvijek stoje i zaista sliče ljudskim oblicima koji čekaju neka bolja vremena o čemu je pisao i August Šenoa. Ovdje pogled strmo ponire na obližnja sela i okolna razbacana brdašca. Idealno mjesto za ljubitelje fotografije i divnih prizora. Put nas je dalje vodio do našeg prenoćišta, tj. doma „Grafičar.“ Padine su s druge srane postale snježne dok smo ih promatrali kroz stasite krošnje. Kratko smo zastali i slušali orkestrirano njihanje drveća koje je vjetar poput dirigenta usmjeravao stvarajući zvukove kao da se radi o vrhunskim majstorima simfonije. Bila je to radost i melem za uši. Što smo bili na većoj visini, to je planina pružala neku svoju mističnost, ali i susretljivost. Uvijek je u davnim vremenima budila maštu svojim posjetiteljima, a jedna od najupečatljivijih priča je ona o Crnoj kraljici ili Barbari Celjskoj, ženi hrvatsko- ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog koja je izlazila noćima odjevena u crnom i utjerivala strah svakom putniku namjerniku. Bavila se alkemijom i okultnim i bila vrlo okrutna. U skrovitom dijelu šume konačno smo ugledali naš dom koji nam je bio udobno prenoćište na našem daljnjem putu.
Idućeg dana glavno odredište bio je najviši vrh Sljeme koji se nalazi na 1033 metra nadmorske visine i jedno je od omiljenih turističkih središta ovog kraja. Vrlo brzo smo došli do vrha na kojemu se nalazi dosta ugostiteljskih objekata i koje je vrlo lijepo uređeno, a iz centra Zagreba se može relativno brzo doći i automobilom jer postoji prilazna cesta za sve neplaninare. Osim okrijepe uživali smo u maglovitim vidicima prema Zagorju koji su skrivala obližnja sela. S te strane je i početna točka skijaške utrke „Snježna kraljica“ koja je postala s vremenom jedna od važnijih sportskih događaja u našoj zemlji. Na vrhu se nalazi ogroman prepoznatljivi odašiljač vidljiv s bilo koje strane iz doline. Još uvijek zelene padine prepune su topova koji čekaju znak da izbace umjetni snijeg budući da je pravog premalo. Kiše nije bilo, iako se sve upućivalo na nju. Iz magle su provirivali zagorski bregi u daljini, a mi smo uputili hrptom planine susrećući pritom zaista puno planinara koji su bili vrlo susretljivi i pokazali nama Slavoncima jednu drugačiji i bogatiju kulturu življenja u skladu s prirodom. To treba njegovati i cijeniti. Priroda nas čeka i daje nam svoje vrijeme, dajmo i mi njoj vremena jer će nas uvijek obradovati, nadahnuti i i oplemeniti na razne načine. Zbog kratkoće vremena nismo stigli do srednjovjekovnog Medvedgrada. On će nas željno čekati neki drugi put. Ubrzo smo se spustili do našeg prijevoza, analizirali dojmove i lagano krenuli kući.
Doživljaji u svakom smisli osebujni, raznoliki i nadasve lijepi. Još jedna planinarska priča protkana dobrim društvom i lijepim uspomenama te fantazijskim i rajskim prizorima i čarima Medvednice kojoj ćemo se vratiti opet. Svaka planina priča nam priču i treba samo slušati i prepustiti se i tu priču upotpuniti svojim boravkom u planini te prenijeti na druge.“
„UMOR PROLAZI, A ZADOVOLJSTVO OSTAJE!“
Hrvoje Tržić