Ne kaže se uzalud da svaki čovjekov put počinje prvim korakom, a čovjekova upornost i volja nadilaze gotovo sve životne zakonitosti.
Svaki čovjekov put ukoliko ne šteti drugom biću put je u slobodu, u ljepotu života, u istraživanje i upravo zato ga ne treba kritizirati.
Vezano: Avanturistički pothvat Matasića i Tržića – Video prilog
U današnjim vremenima masovnih medija i mnoštva opcija, prosječni čovjek često odabire destrukciju umjesto konstrukcije jer današnjem prosječnom pripadniku ljudske vrste nedostaje istančanog osjećaja za prirodu i sve dobrobiti koje crpi iz nje, a antropocentristička nastojanja da prevlada u svim aspektima potiskuju osjećaj kako za okoliš tako i za čovjeka. Slobodna volja, karakteristična za čovjeka daje nam pravo da odabiremo putove koje želimo i kad je već tako, usmjeravajmo svu svoju snagu i energiju na pozitivne vrijednosti i misli koje nam se javljaju često puta u prirodi. Još je J. J. Rousseau, francuski prosvjetitelj govorio da se čovjek rađa slobodan, a cijeli život je u lancima, tj. ograničenjima koja si sam stvara. Izađimo iz tih ograničenja i stvarajmo bolji svijet, svako od nas. Neki od najvećih svjetskih umova u različitim područjima svoju energiju i potrebu za stvaranjem crpili su upravo u prirodi. Priroda im je bila idealna scena i oaza kreacije. Planinari odabiru prirodu kao put ponovnog susreta sa samim sobom i otkrivanjem radosti u svakom novom doticaju s njom i kroz svaki novi izlet. Vođeni onom starom koja kaže da gdje ima volje, ima i načina, Franjo i ja smo odabrali svoj put, težak, ali ne i nemoguć. Odlučili smo pomicati nove granice kroz pothvat obilaska Slavonskog planinarskog puta (SPP-a). Planirali smo obići cijelu trasu Slavonskog planinarskog puta u dužini oko 320 km. Slavonski planinarski put zauzima brdske predjele i proteže se najljepšim dijelovima ravne nam Slavonije. Uključuje čitav vijenac slavonskih gora: Krndiju, Papuk, Psunj, Požešku goru i Dilj goru. Zašto to činimo? Ove godine naše matično društvo PD “Krndija” obilježava 55 godina svog postojanja i slavi se duga tradicija 95 godina planinarstva u Našicama. Ove godine SPP slavi 60 godina postojanja i ujedno je najstarija i najduža planinarska kružna obilaznica u Hrvatskoj. Motiv našeg pohoda, osim ovih važnih obljetnica, jest promocija planinarstva i zdravog načina života i poticanje kretanja među Našičanima, a posebice mlađim generacijama. Planinarenje je najzdraviji način aktivnosti u prirodi i relaksacija duha i tijela koju treba njegovati što više. SPP je davne 1957. godine krenuo iz Londžice, a to je i bio ujedno i naš prvi korak u avanturu i naš put.
Dogovor između Franje i mene dogodio se još prošle godine i nije na trebalo dugo da pokušamo to i realizirati. Krenuli smo iz Londžice prošli ponedjeljak ujutro odakle smo ispraćeni lijepim željama naših planinara, bliskih osoba i medija. Uzbuđenje avanture osjetili smo pred sam polazak i bili smo spremni i mentalno i fizički, iako smo znali da nas čekaju brojne opasnosti. Natovareni ogromnim ruksacima koji će nam biti sve u sedam dana uskoro smo nestali iz civilizacije i našli se u hladovini zelenih krndijskih prostranstava u kojima su celzijusi divljali. No, to nam nije stvaralo poteškoće kao ni teški ruksaci na koje smo se već nakon prvog dana priviknuli. Prolazimo prko Ivinih vrela okupanih jutarnjom rosom dok nam paučine, mušice i mnoštvo obada stvaraju omanje probleme. Ipak su to ljetne planinske radosti na koje su česte. Preko Fegerovca penjemo se na Bedemgrad, simbol Krndije koji se veličanstveno uzdiže i priča uvijek neku drugačiju povijesnu priču. Praktički ne stajemo jer nas čeka današnja tura od 45 kilometara do Jankovca. Ubrzo smo na Lončarskom visu do kojeg vodi put prepun predivnih i gotov jednakih stabala kao da su blizanci. Bogatstvo brdskih šuma usred slavonske ravni prostire se unedogled. Mobiteli nas putem „ometaju“ u našoj kontemplaciji koja se izmjenjuje s razgovorom. Stižu još uvijek pozivi potpore na kojim se i ovim putem srdačno zahvaljujemo. I tada stiže jedan poziv koji nas je iznimno obradovao. Prijatelj Vinko Krsnik iz Kutjeva poručuje da će nas čekati kod Dobre vode s jelom i hladnim pićem. Dobra voda nalazi se iznad Feričanaca prema Orahovici na mjestu gdje se šuma često eksploatira. Pohitali smo radosno prema Dobroj vodi gdje se kao što joj ime kaže nalazio izvor kojih ima dovoljno na Krndiji da se osvježite i u ljetnim danima makar mnogi upozoravaju na mišju groznicu. Šumske vlake, popeglane stazice, mnogobrojne čeke, brdski puteljci, šarenilo cvijeća okupano suncem i poneki ptičji pjev prave nam društvo dok nam laki koraci približavaju Kapovac, najviši vrh Krndije. Dolazimo do raspoloženog Vinka i na Dobroj vodi pijemo hladno pivo. Vinko nas bodri i predaje nam značajne poklone. Kratko odmaramo i nastavljamo dalje prema Petrovom vrhu dok u daljini gledamo stepenasto posložena zelena brda i prepoznajemo lokalitet Pijeskove i kamenolom Jovac koji je sjajio bisernim sjajem svog bijelog kamena. Do Petrovog vrha vodi značajan uspon i putokazi nam govore da se već nalazimo na granici Parka prirode Papuk.
Cesta Orahovica- Kutjevo pruža na svojem prijevoju jedan od najljepših vidikovaca na slavonsku ravnicu i nekadašnja morska prostranstva Panonskog mora, ali i dalje žurimo na Kapovac udaljen sat vremena. Orahovica je ispod nas pa su nam misli usmjerene na kupanje u jezeru i osvježenje jer je poslijepodne i sunce se probija kroz kamenito- šumske predjele prema najvišem vrhu naše Krndije. Odašiljač na vrhu vidi se iz Našica, a sad je tu tako blizu. Na svakoj kontrolnoj točki SPP-a stajemo i udaramo žigove radi evidencije. Spuštamo se i tražimo Javor, iduću postaju SPP-a, a Kapovac nam je s druge strane dok se zeleno- biserni papučki otoci nižu jedan do drugog. Ljepota kakve nema u zlatno- žutoj Slavoniji. Između Češljakovačkog visa i Kapovca negdje je i granica Krndije i Papuka. Društvo nam stalno prave srne i vjeverice, čuvari ovih predjela koji se skrivaju od vrućine. Kod Javora se s druge strane Papuka pruža pogled na požeški kraj. Zanimljivo kako planine spajaju krajeve i često puta su planinski putevi koliko god bili neprohodni i teški, zapravo prečica ka nekom odredištu. Krećemo se već prema Češljakovačkom visu i Jankovcu, srcu prvog hrvatskog geoparka. Pomalo iscrpljeni, uživamo u papučkim divnim vizurama i krajolicima načinjenim posebnom brigom. Ovdje se čuva ono najbolje i najljepše od prirode. Posebnost Parku Prirode daju prozračne stoljetne šume iznimne vrijednosti te flora i fauna. Mrak pada, dnevna svjetla se gase, šumska svjetla divljih životinja se pale i planina dobiva novi sjaj, onaj noćni dok je mjesečina obasjava. Mir i tišinu presijecaju naši oprezni koraci i poneki krik divlje životinje. Noćno planinarenje ima svojih draži, ali je i opasnije od dnevnog. Brojne životinje odmaraju preko dana da bi po noći postale aktivne. Konačno stižemo do Češljakovačkog visa i još nam samo ostaje posljednja stanica gdje ćemo i noćiti, a to je Jankovac. Naglavne lampe nam pomažu, ali smo sporiji zbog konfiguracije terena te kamenja i korijenja pa smo oprezni. Svjetleće oči lisica i srna nas prate u stopu i u 22 h ugledasmo svjetlo na kraju tunela, tj. svjetla Jankovca koja se naziru iz šume. Kućica kao iz bajke nam je dom i mjesto za odmor. Dobrano umorni nakon 45 km pješačenja i penjanja guštamo u pivu i odmaramo žuljevite noge.
Mijenjamo naš plan za sutra i ne idemo do Petrovog vrha kod Daruvara, već do Novog Zvečeva koje je puno bliže. Uspon do Ivačke glave uvijek je strm i naporan, a tu gubimo dosta energije koja nam je potreba za cjelodnevno hodanje. Prolazimo podno vrha Papuka pa sve do izvora na Kneževim vodama i malog skloništa koje je ukrašeno brojnim bukvama i hrastovima. Izvori su gotovo presušili zbog velike suše pa se napajamo kap po kap. Šuma ovdje dobiva božićno ruho jer je sve puno mirisnih borova pa zamišljamo snježni ugođaj i niže temperature. Ovaj dio Papuka lijep je u svako doba godine i tko prođe ovdje osjeti svu moć prirode koja živi i diše nekim drugim vremenima kada ovdje nije bilo ljudi. Mir, tišina, spokoj i krećemo se već pomalo prema zapadnom Papuku do Loma, jedne od kota preko 800 metara nadmorske visine. Iza šumskih čudesa krije se malo selo Zvečevo, tamo gdje civilizacija odavno ne stanuje, a čovjek se poželi vratiti opet. Ovdje je gradska buka zamijenjena cvrčcima, vlada skrovitost šuma i noćni sjaj mjeseca tako da vam umjetno svjerlo niti ne treba. Domaćin koji se pobrinuo za naše noćenje okrijepio nas je svježom janjetinom i pobrinuo se da nam zaista ništa ne nedostaje. Kuća na rubu šume baš nam je dobro prijala za potpuni odmor. Ujutro krećemo prema zapadnom Papuku i Daruvaru, tj. domu „Petrov vrh“ koji se nalazi iznad istoimene točke. Gustiš koji je povio svoje suhe grane skrivao je kraljeve tih predjela zapadnog Papuka, divlje svinje. Bili smo vrlo oprezni jer je bliski susret mogao biti koban. Franjo je lupao svojim planinarskim štapovima kako bi najavio dolazak ljudi koji su ovdje ipak samo gosti. Hroptanje vepra u blizini uplašilo nas je,ali i on se uplašio. No, pametniji popušta, pomislili smo. Otišao je i odahnuli smo gledajući u daljini čopor s praščićima kako se gubi u nepreglednom raslinju. Sve se činilo kao da je tako daleko od nas, ali bili smo i dalje na oprezu. Konačno smo izašli u čistu šumu okruženu čarobnim vidicima na udaljeni Psunj i najviši vrh Slavonije Brezovo polje koje je bilo sa svojim odašiljačem poput iglice u daljini. Prošli smo i Ljutoč, kontrolnu točku u šumi i slijedio je uspon na Crni vrh. Ne znam zbog čega se tako zove, ali od uspona na taj vrh zaista se može mnogima „zacrniti“. Ovo je uistinu najteži slavonski uspon, dugotrajan i vrlo strm. Kaplje znoja su se slijevale po nama dok smo čekali da konačno ugledamo vrh. Zamišljamo kako se tu po zimi penjati i kako bi bilo dobo isprobati našu alpinističku opremu. Na vrhu pijemo mnogo vode, gotovo sve što nam je ostalo. Na grebenu planine nalazi se malo sklonište koje uređuje daruvarsko društvo. Na vrhu sunce isijava iz kamena kao da ga želi uporno otopiti, a mi uživamo u pogledu sveudilj na mjestašca razbacana po Papuku. Kažu da pogled ovdje za vedrog vremena seže sve do Medvednice. Nismo je vidjeli, ali smo bili svjesni da se moramo vratiti u šumski zaklon što prije jer je i nas sunce „željelo“ rastopiti. Kamen i utroba planine kao da su živi ovdje, sve je disalo. Planina se dalje pretapa u lijepo ušorene puteve koji su pravi melem za hodanje. U daljini ugledasmo kamenu piramidu i strukturu kamenja zvanu „Vrani kamen.“ Fotografiranje je ovdje bilo obavezno uz nastavak prema Daruvaru. Suton se nagovještavao uz mnoštvo čarobnih boja koje su se poigravale na vedrom nebu. Po dolasku u Daruvar, dočekao nas je Slavko Pokorny-Sliva i izveo u grad. Čudno smo se osjećali u civilizaciji nakon tri dana divljine, a i drugi su nas gledali čudno. Poslije ukusne hrane i obveznog Češkog piva, uputili smo se ponad Daruvara u dom i utonuli u san. Taj dan već su me ozbiljno boljele pete i teže sam hodao. Razmišljali smo o odustajanju, ali to je bila zadnja opcija. Odmorni ujutro, krenuli smo dalje s novom obućom, ali nakon sat vremena hoda prema manastiru Pakra, bol se ponovno pojavila. Zdravlje bi trebalo biti ispred svega, ali želja me vukla dalje. Nakon malo lutanja te prolaska pitoresknih i zanimljivih sela, dolazimo već na Psunj. Prešli smo skoro polovicu puta i oko 120 km je bilo iza nas. „Pregazili“ smo cijelu Krndiju i Papuk, a Psunj je bio pred nama. Manastir Pakra je monumentalno pravoslavno zdanje do kojeg smo lutali pola sata po kupinjaku i trnju, ali je krio izvor pitke i hladne vode pa smo zastali i napili se. Franjo mi posuđuje uložak za cipele, improviziramo i sve se čini kao da će pete biti bolje. No, to je bila samo privremena varka. Makadam pogoršava stanje, a težak kupinjak i uspon do Velikog Javornika, još jedne kontrolne točke SPP-a primoravaju me da odustanem pa u dogovoru s Franjom donosimo konačno odluku. Uslijedio je posljednji ručak tijekom obilaska trase SPP-a i mnogobrojni pozivi kako bismo javili onima koji su nas pratili da se ipak vraćamo kući, iako za nas ovo nije bio neuspjeh. Spustili smo prema napuštenom selu Španovica gdje nas je čekao Žarko Roček, povjerenik dionice za Psunj. U ugodnom razgovoru ispijamo hladno pivo i raspredamo planinarske priče. Ubrzo se rastajemo i razmišljamo o planinama koje su oko nas dok se vozimo u autu prema civilizaciji i našim Našicama. Tamo nas čekaju mnogobrojni prijatelji željni da nam ispričamo što smo to prošli zadnjih dana.
Nažalost, naš avanturistički cilj nije ispunjen. Dug put od 320 km slavonskih gora nije završen i vratili smo se sinoć kući. Moji problemi s bolnim petama ( očito zbog neadekvatnih gojzerica) postali su neizdrživi pa je tempo kojim sam hodao postao spor i nastavak bi bio mučenje. Volja i želja su postojale, srce je vuklo, kondicija nije bila problem, ali jednostavno nije išlo dalje. Zadržali bismo se koji dan duže od planiranog, a uskoro nam slijedi i visokogorski uspon u talijanskim Alpama. Tužni pomalo jesmo, ali nismo razočarani. Prošli smo gotovo polovicu puta najteže i najduže planinarske obilaznice u Hrvatskoj i ovo je sve jedno novo iskustvo i škola za ubuduće. Odustali smo trenutno, ali ne zauvijek. Planine su uvijek nepredvidive i plan je jedno, a realizacija sasvim drugo. Ova avantura sigurno nije završena i imat će svoj nastavak jer cijeli život je jedna velika avantura i samo se treba usuditi. Planine su tu, čekaju nas ponovno, a zdravlje je na prvom mjestu. Planinarstvo je umjetnost, a mi planinari smo umjetnici koji njeguju i ljube planine kao što slikar miluje kistom svoje platno. Uporni ćemo biti i dalje, ali treba u životu znati kada odustati na vrijeme. Hvala svima na podršci ovih dana, a posebice svim našim logističarima i medijima koji su nas pratili. Od srca još jednom veliko hvala.
Umor prestaje, a zadovoljstvo ostaje!
Hrvoje Tržić, predsjednik PD „Krndija“ Našice
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2017/8mjesec/10/v1{/gallery}