„Krndijskim stjenjacima,“ izlet u organizaciji HPD- a Orahovica pohodilo je pet članova PD „Krndija“. Odaziv drugih zainteresiranih planinara bio je također brojan, pa su se ovdje pojavili i članovi društava Požege, Slavonskog broda, Slatine, Kutjeva i ostalih.
U nedjelju 29. ožujka pošli smo iz Našica osobnim automobilima do Orahovačkog jezera odakle smo u 9:00 h krenuli prema Ružici gradu (337 mnv). Puni entuzijazma, ali i iščekivanja te izazova koji nas je čekao odlučili smo se suprotstaviti stijenama naše planine koje su neuobičajene za ovo ravničarsko podneblje. Od utvrde uzbrdo, korak po korak, vodeći brigu i o onim najslabijima koji ne mogu s lakoćom savladati strme uzbrdice, krenuli smo do Starog grada. Ondje smo se divili utvrdi koja ponosno prkosi zubu vremena pričajući neke stare priče davne nam i neistražene prošlosti. Od Starog grada utvrđenim putem pošli smo prema Kapavcu kojega smo zaobišli i krenuli prema prvom stjenjaku niz kojeg smo se spuštali. Zatim smo prešli cestu i spustili se šumskim nemarkiranim putem prema potoku pa uzbrdo sve do šumskog puta koji nas je vodio na drugi stjenjak kojim smo se penjali. Ovdje smo osjetili svu raskoš stijena starog slavonskog gorja i bogatstvo prirode koje izmami čovjeku osjećaj strahopoštovanja i ponosa. Bilo je to penjalište Sokoline sa šest smjerova penjanja, visoko 15 m, kojim se kako je naznačeno penjemo na osobnu odgovornost. Nije prošlo dugo kad stigosmo na meni osobno najljepši stjenjak, stjenjak Rustine, visok 58 m. Nalazi se iznad duzlučkog potoka i ima teži i lakši put za uspon ili u ovom našem slučaju za spust. U daljini smo s vrha stjenjaka zadivljeno gledali na cestu s koje su nas pojedini ljudi promatrali, a mediji snimali. Izgledalo je kao da smo u nekom drugom planinarskom filmu koji se snima primjerice na kršem bogatom Velebitu ili stjenovitom Triglavu, a ne ovom našem filmu u kojem su glavni glumci naši slavonski planinari. Predivan pogled se pružao s čarobnih slavonskih litica, a u nama su se izmjenjivali neopisivi osjećaji moći prirode i čovjekove volje da svlada strahove i upusti se u avanturu koju bih nazvala ne pobjeda nad stijenom, već život i sklad stijene i čovjeka. Svi su propitivali vlastite granice mogućnosti, izdržljivosti i susreta s ispitom kojeg nam je priredila planina. Od spomenutih pet članova „Krndije“ s ponosom mogu reći da su se dva član, zajedno s GSS- om i organizatorima, odlučila spustiti težim putem koji je osiguran klinovima i sajlama i vodi direktno niz stijenu, dok smo mi ostali lakšim putem do potoka. Nazad do jezera smo se vratili preko pitoresknog i bajkovitog sela Duzluk.
Organizator je upozorio da će ruta biti zahtjevnija i da su osigurani obilazni putovi za one koji se ne osjećaju spremni za obilazak pojedinih stjenjaka. No s ponosom mogu reći, iako sam i sama na nekim dijelovima željela odustati, da je svih 26 planinara uspješno, što obilaznim ili težim putevima, apsolviralo zadanu rutu. Nakon gotovo šest sati izazovnih nadmetanja s prirodom, ali i samim sobom, svi smo se sretni i zadovoljni vratili svojim domovima.
Fotografije ustupio: Vladimir Grgurić
Tekst: Ana Grahovac