Ima ljudi koji pomiču granice – vlastite i one koje nameće priroda. Jedna od njih svakako je Bojana Gostan iz Slovenije, članica URT „Nexe Team“-a Našice, koja je nedavno, s partnerom – ultramaratoncem iz Slovenije, prešla cijeli Velebit u avanturi dugoj 213 kilometara, s čak 9.200 metara ukupnog uspona, u trajanju od 70 sati i 24 minute.
Kako sama kaže, ideja za ovu pustolovinu tinjala je već neko vrijeme – kombinacija znatiželje, izazova i unutarnje želje da iskuša nešto veće od svakodnevnih utrka. „Ne znam točno odakle dolaze ideje, želje ili samo tračak misli ‘što ako probam ovo?’ Tako mi već neko vrijeme u glavi raste ideja i želja za prelaskom Velebita.” – napisala je Bojana u osobnoj bilješci o svom pohodu.
Od Ljubljane do Knina: avantura počinje
Avantura je započela u petak ujutro, kada je iz Ljubljane krenula prema Senju, gdje je ostavila automobil i započela pravi „lov na autobus“ – najprije do Šibenika, pa zatim do Knina. Start je bio kod rijeke Zrmanje, oko 19 sati. Prva noć odmah je donijela napetost – prolazak kroz napušteno selo gdje su Bojanu dočekali krvoločni psi, „kao iz horor filma“. „Strah se osjećao kilometrima. Izgledali su zastrašujuće ispod narančaste ulične svjetiljke, a njihov lavež odzvanjao je dolinom.” – prisjetila se.
Divljina, medvjedi i mine – jugozapadni Velebit bez zadrške
Prvi dio jugozapadnog Velebita morao je biti pređen cestama zbog velike opasnosti od mina, ali to nije značilo lakši put – tempo je bio brz, teren zahtjevan. Kad je ruta prešla u divljinu, nestale su oznake, putokazi, signali – ostali su samo priroda, tišina i povremeni neočekivani susreti s divljim životinjama. Tako su se dva medvjeda, potpuno neometano, nakratko pojavila ispred nje kod Tulovih greda. Na 70. kilometru, u skloništu Dušice, Bojana je imala prvu ozbiljniju pauzu. Do tog trenutka na cijeloj dionici imala je pristup samo jednoj pitkoj vodi.
Najviši vrhovi, bez sna i sumnje – uspon do Svetog Brda i Vaganskog vrha
Vrijeme ju je služilo – sunčani dani s vjetrom stvarali su savršene uvjete za napredovanje. No teren nije opraštao – uspon do Svetog Brda i potom Vaganskog vrha iscrpljivao je fizički i mentalno. Drugi veći odmor bio je u planinskoj kolibi ispod Visočice, a noćni prijelaz preko grebenske staze bio je poseban izazov – klizavi tereni, strme padine i potpuni mrak stvorili su nelagodu. „Ali što se mora – mora se. Stisneš zube i nastaviš žvakati.” – piše Bojana. Na 110. kilometru, u 5 sati ujutro, stigla je do Tatekove kolibe gdje je konačno mogla malo duže predahnuti. Dvosatni san u toploj vikendici bio je pravo olakšanje.
Od Baških Oštarija do Alana – kriza i snaga volje
Popodnevni dolazak na Baške Oštarije i topli obrok u jedinom restoranu na ruti bio je trenutak malog trijumfa. No ubrzo je uslijedio jedan od najtežih dijelova – beskonačna staza prema Alanu, koja se neprekidno vijuga kroz izmjene vegetacije. Bez sna, iscrpljena i umorna, osjećala se kao da „ide na kraj svijeta, ali kraja nema“. U planinskoj kolibi Alan, treće noći, probudila ju je jaka prehlada. Nema deka, nema pokrivača – hladnoća je bila neprijatelj, ali i pokretač. „Nema druge nego nastaviti dalje, nadajući se da će se tijelo kretanjem ugrijati.” – piše.
Završnica uz Premužićevu stazu i kupanje u Senju
Uz Premužićevu stazu nastavila je prema Zavižanu, a zatim posljednjih 24 kilometra prema prolazu Vratnik i Senju – gdje je svoju avanturu simbolično zaključila kupanjem u moru. Umor, bolovi i iscrpljenost ostali su u pozadini – ostalo je samo iskustvo za cijeli život.
Ponos za URT „Nexe Team“ i inspiracija svima
Bojana je ovim podvigom ne samo pomaknula vlastite granice, već i pokazala koliko je izdržljivost, priprema i mentalna snaga važna u svijetu ultramaratona i trail trčanja, a URT „Nexe Team“ Našice može se s ponosom pohvaliti njome.
Izvor: Bojana Gostan
