Naslov gore napisan stoji jer zaista jučerašnji izlet bio je pun nepredvidljivih događaja i pomalo adrenalinskih osjećaja koji su se nizali svakim korakom. Dok se neki planinari našeg Društva nalaze u Bugarskoj gdje će pokušati ispenjati Musalu (2925 mv), najviši vrh Balkanskog poluotoka na planini Rili, pojedinci su na „Danima hrvatskih planinara“ na Ivanščici, a mi preostali odlučili smo provesti današnji dan na izletu iznenađenja u nepoznato. Nije taj izlet bio neko preveliko iznenađenje zbog trase puta jer smo znali gdje otprilike idemo, nego je splet događanja doveo do onoga čemu težimo, a to su iznenađenja, sitnice planinske idile i uživanje u njima.
A gdje je ekipa?
Prvo iznenađenje dogodilo se jutros na parkiralištu gdje se okupljamo inače. Kad tamo nigdje nikog. Puno limenih ljubimaca, ali ljudi nigdje. Dolazi Vlado nasmijan kao uvijek i traži ostale pogledom, ali nema nikog osim mene. Znalo se dogoditi da se malo kasni na izlete od umora kojeg donosi „mladost“ i „radosti“ vikenda pa smo pričekali. Puno je naših izleta u tijeku i neki članovi su na godišnjima te razasuti svugdje pa nije ni ova brojka loša. Iako samo nas dvojica, nismo se puno dvoumili hoćemo li krenuti. Vođeni onom dobrom starom „Carpe diem“ već smo bili u Gazijama, u srcu Krndije. Pomislih kako je možda dobro što je tako na kraju jer ćemo imati više vremena za planinarsku besjedu, ali i za dijaloge s prirodom. Dok su se ljuti oblaci nadvijali nad gorom, na trenutak mi misli odlutaše prema krevetu i kavi, a onda se sjetim da kavu ne pijem i da se koncentriram na ono što slijedi. Uslijedilo je konačno i ponovno moje uživanje u planinskim vrletima Krndije nakon dva mjeseca oporavka i punjenje baterija kroz svjež čisti zrak i neodoljive živopisne prizore prirode. Krećemo šumskom cestom do križanja prema Vrletini i Ravnom brdu. Skrećemo šumskom vlakom i nemarkiranim putem se penjamo iznad Gazija na greben „TPI-a“, tj. obilaznice „Tragom prvog izleta“ u spomen na 1923. i prvi pohod našičkih planinara upravo ovdje gdje mi sad kročimo.
Mir se traži na krivim mjestima. U prirodi toga ima u izobilju
Uživamo u miru, zelenilu, ljetnim bojama, vjetriću, idealnoj temperaturi, prozračnosti šume, razgovoru i svemu što nas okružuje. Vlado pronalazi gljive kojih nema puno. Tuđe oči i ruke su bile ipak brže. Vraćamo se na markirani put i opet neočekivano susrećemo divlje svinje koje nas brzo opažaju. Zastali smo i odmjeravali snage, ali su se povukle u šume. Iznenađeni smo što ih vidimo ovdje na grebenu i planinarskom putu jer se inače nalaze na drugim predjelima planine zaklonjeni gustišem. No, ne nastavljamo dalje jer se jedna praščić odvojio i kasno nas spazio. Vladi je bio na svega nekoliko metara. Strahujući da će majka doći po njega, uslijedilo je povlačenje. Ipak, nismo dali petama vjetra jer je moja noga još vijek labilna, ali nam nije bilo svejedno. Pribrani se spuštamo i u širokom luku obilazimo mjesto susreta i prepuštamo ga domaćinima ovog kraja. Vraćamo se na TPI preko kamenitih Plastova koji poput dijamanata ukrašavaju krndijski greben. Uvijek se dobro vratiti na dobra stara mjesta koja uvijek želiš ponovno posjetiti. Malo dalje stoji vidikovac Pijeskovi iznad kamenoloma Jovac i oko njega čistina. Osjećamo se kao da smo u centru svijeta jer ovdje imamo sve što nam treba. Ne susrećemo nikoga, sunce nas grije, udišemo svjež i čist zrak, krećemo se najljepšim predjelima koje nam majka priroda može darovati i to je privilegija koju moderan čovjek mora shvatiti kao najljepši dar. Životni dar koji se pronalazi često puta dok se uspinjemo i dok tijelo trpi. No, samo mukom i trudom rađa se nešto novo, odnosno oplemenjeni i udivljeni prirodom postajemo svjesni ljepote života odbacujući negativne utjecaje koji se nalaze svugdje oko nas. Nažalost i u prirodi, ali samo čovjekovim lošim utjecajem. Par koraka dalje na proplanku radimo odmor i krijepimo se. Tu su i legendarni i nezaobilazni, ali i nadasve ukusni Vladine likeri iz kućne radinosti. Tik dalje upravo negativan i štetan ljudski utjecaj i ovdje u srcu Krndije. Pretjerana eksploatacija planine, strojevi i ono što ostane nakon njih. Novi autoputovi i šumske staze za one koji izvlače stabla i mijenjaju volju prirode. Nismo sretni baš zbog toga, ali nas umiruju zvuci potoka koji oplakuje strminu i spuštajući se u dolinu stvara dirljiv prizor. Palete boja se redaju dok se krošnje lipe, bukve i hrastova igraju vjetrićem kao razigrana djeca. I to je Krndija, pitoma, a divlja, razigrana, a ozbiljna u svojoj raznolikoj ponudi.
Malo poezije nikada nije na odmet
Za planinu niskog rasta uvijek pruža svoju raskoš i bioraznolikost. Često puta se osjećam kao da sam u nekakvom arboretumu ili životinjskom raju zbog prekrasne i raznolike flore i faune. Krećemo se prema Žicari i odmorištu. Malo poviše promatraju nas polja borovnica koje još nemaju ploda. Divlje trešnje izviruju iz krošnji poput jutarnjeg svitanja i označavaju početak ljeta u planini. Na kamenitim slojevima starog gorja sjaje se paprati i djeluju kao čarobni prašumski prizori Južne Amerike. Nakon Žicare odlazimo šumskim putem do Vrletine, strmog usjeka podno vidikovca koji pokazuje sve bogatstvo prizora u jednoj slici. Zvuci divljih pčela prelamaju se planinom dok se tmurni oblaci nadigravaju s plavetnilom ponad dolina nekadašnjeg Panonskog mora. Rajski prizori i sreća nutrine naših duša dok uživamo u razgovoru. Što reći tek za vidik koji umiruje i koji seže do mađarskih gora uokvirujući Baranju, okolna mjestašca i Slavoniju kao na dlanu. Sve je tako blizu, a tako daleko. Misli nam lutaju dok sjedimo i uživamo. Mogao bih ovdje ostati satima. Planina može bez nas, a možemo li bez nje? Teško! Ljubav je to koja ostaje vječno i koja nas jača kao sunce koje se skrije, ali opet izlazi. Tako i mi planinari. Često puta se udaljimo do planine, ali se uvijek vraćamo. Naposljetku se spuštamo prema srcu Krndije i Gazijama.
Zaista, teško je opisati sve ovo onome tko nikad neće proći Krndijom u potrazi za čarolijom, ali se iskreno nadam da će i ovo biti poticaj za polazak i dolazak u planinu jer su svi dobrodošli. Moj povratnički Izlet je došao nenadano i neplanirano, ali takvi znaju biti i najljepši. Vlado i ja, prijatelja dva sretno smo se vratili s izleta i jedva čekamo nastaviti dalje na nekim drugim i zahtjevnijim pohodima zajedno s vama ostalim dragim prijateljima, ali možda i nekim novim članovima.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!
Hrvoje Tržić, predsjednik PD “Krndija” Našice