Našički planinari bili su vrlo aktivni prethodnog vikenda. Jedna grupa pohodila je tradicionalnu manifestaciju „Od Ivane do Tadije“ na Dilj gori u kojoj se hodanjem planinari prisjećaju velikih književnika Ivane Brlić Mažuranić i Dragutina Tadijanovića. Druga grupa sudjelovala je na tradicionalnom „Podunavskom pješačkom putu“, a ona najveća bila je u Zagorju. Kako nam je bilo, možete pročitati u nastavku. Na razmeđi dvaju svjetova, onog ravničarskog i planinskog, na granici podravskih i zagorskih krajolika izdiže se Kalnik, pitomi junak sjeverozapadne Hrvatske pred čijim su bedemima Tatari i Turci lomili svoje oštre sablje. Dični kameni div obrastao prekrasnim šumama već odavno ne čuva svoje bedeme, već ih prepušta planinarima, penjačima i brojim izletnicima koji žele uživati i osjetiti netaknutu prirodu.
Dugo i pomno se pripremao izlet u ovaj kraj Hrvatske jer našički planinari nisu dugo bili na Kalniku, a željeli smo i vidjeti Ravnu goru koja se nalazi na samoj granici sa Slovenijom, a ovo je bio ujedno i prvi proljetni dvodnevni izlet našeg društva od mnogih koji slijede ove godine. Sjećam se najave ovog izleta i iščekivanja članstva koje je jedva čekalo da se uputimo malo dalje od slavonskog gorja. Ne sjećam se kad nas je zadnji puta bilo čak sedamnaestero na dvodnevnom izletu. Logično, uzeli smo mini bus gdje je ekipa sastavljena od pretežno mladih Krndijašica i Krndijaša uz nekoliko članova dugog staža disala kao jedna kompaktna vesela planinarska družina. Rastemo i osnažujemo naše redove iz dana u dan. Najteže što nam se događa pred početak svakog izleta, a pogotovo kad se rano kreće, jest naravno probuditi se. Nekima je i ovaj puta bilo tako, dok su drugi probdjeli noć kao djeca pred ekskurziju. Spavalo se zato u busu, a ubrzo je subotnju vedru noć zamijenilo slavonsko zlatnožuto sunce i pustilo svoje zrake nad ravnicu. U Križevcima ulazi Fabijan, domaćin slavonske krvi, a ispred pl. doma nas čekaju Stjepan i Zdravko, odlični poznavatelji kalničke divljine. Na granici Podravine i Zagorja nazire se izduženi greben Kalnika čije vršne dijelove pokrivaju impozantne stijene i visoki tv toranj. Još malo ćemo biti dio toga pa postajemo nestrpljivi. Kalnik je relativno niska planina, ali je darovana ljepotama i raznolikošću geomorfoloških oblika kakvim se ne može svaka planina ponositi. Upravo zato je središte adrenalinskih sportova sjeverozapadne Hrvatske. Strma cesta odvela nas je do doma koji izgleda kao malo veća zagorska klet.
Desno od doma nalazi se kamena utvrda Veliki Kalnik koja čuva poznatu priču o Tatarima i šljivarima. Cijela slika tvrđave i doma, mnoštva ljudi, goropadnih šuma, grandiozno moćnih stijena izgleda kao nekakav srednjovjekovni živopisni prizor. Nakon smještaja u domu, krećemo na Poučnu stazu koja prikazuje floru, faunu i povijest Kalnika. Sunce zamjenjuje debela hladovina dok uživamo u lijepoj šetnji laganom stazom. Priroda je probuđena, ali i naša osjetila dok se krećemo neobičnom šumom. Pokraj nas promatraju sive stijene raznih oblika koje pozivaju na oprez. Skrećemo do prvog zuba, stijene koja strši iznad šume i koja je dio grebenske atraktivne staze „Sedam zubi,“ bez klinova i sajli koja zahtjeva korištenje ruku. Na tu stazu ćemo se vratiti kasnije, a ovo je bila generalna proba da članovi probaju tko može, tko želi i tko neće ići. Iz stijena vrebaju poskoci, vladari ovih prostora, koji uživaju na suncu. Ne bismo ih željeli sresti. Slušamo priče domaćina Štefa o bogatstvu ovog kraja i kružimo lagano do vidikovca s kojeg se pruža pogled na obližnja sela, pitoma brda i Ivanščicu. Atmosfera među nama je odlična, a priroda pravi raj za duh, um i tijelo i motiv za zaborav svih problema. Uskim strmim stazicama se penjemo do Vranilca, najvišeg vrha Kalnika. Nižu se Varaždin, sela, zagorski bregi sve do Medvednice kao na dlanu. Uprizorujemo odmor u punom smislu riječi uz okrijepu i grijanje na podnevnom suncu. Traži se voda, nešto slatko, pečati za nove dnevnike, zaklon od sunca.
Planina uvijek pruža najbolji piknik i zadovoljstvo, ali sve prolazi u oprezu zbog vijugavih stvorenja s roščićem na glavi. Mladi članovi ne kriju zadovoljstvo predivnom stazom. Ubrzo se razdvajamo i neki odlaze kraćom i lakšom stazom do doma, a oni najhrabriji do sedmog zuba koji je jedini osiguran sajlom. Vrlo je strm, ali ga spretnošću svladavamo. I tako, malo po malo svladavamo zube koji su veličanstveni primjerci geološke prošlosti planine koju je vrijeme iskovalo, a sunce ispoliralo njene zube. Kažu ako nisi prošao zube, nisi ni bio na Kalniku. Neki su teži, a neki lakši, ali ih se prolazi polako i vrlo oprezno. Iskusniji pomažu neiskusnijima i sve ide po planu. Između 5. i 4. zuba nalazi se uski kamin ili dimnjak koji zahtijeva najveću opreznost i vještinu. Inače se većina njime penje, ali Franjo i ja se odlučujemo spustiti. Uspijevamo u tome. Sunce ne prodire u dimnjak i ondje je idealna temperatura za hlađenje. Jedan dio ekipe uživa u domu i žele se okušati na zubima. Kako sam saznao kasnije, uspjeli su. Pred kraj staze, između trećeg i drugog zuba, na uskoj polici, metar i pol od zemlje, okrenut licem prema stijeni gubim ravnotežu i padam na tlo. Uspio sam se dočekati na noge. Strašna bol mi presijeca lijevu nogu i osjećam grč na licu. Ispočetka mi članovi ekipe ne vjeruju, ali ubrzo svi shvaćaju da je situacija ozbiljna. Unatoč iskustvu i strahopoštovanju prema planini nesreće se događaju. Franjo i Mićo me transportiraju do doma, a ostali mi nose stvari. Ubrzo dolazi hitna, a meni svašta prolazi kroz glavu. Uvijek dolazio no pitanje: „Što mi to sve treba?“ No, odgovor je uvijek isti. Planine su dio mog i naših života i znam da će nas opet pozvati, A kad planina pozove, ići se mora. Bolje da se meni dogodilo, nego nekom iz ekipe, pomislio sam. Rendgen pokazuje da nije ništa slomljeno i vraćam se iz Koprivnice u dom. Ekipa me čeka pljeskom i šalama na moj račun. Zahvaljujem se svima koji su stvarno bili uz mene i pomagali mi na sve načine. Zaista su planinari uvijek velikog srca. Saznajem da su uspjeli obići zube, stari grad Veliki Kalnik i dio Kalničke grede. Ipak je poskok viđen i fotografiran dok se odmarao pokraj starog grada. Naši opisuju kako su sreli velik broj penjača, paraglajdera i ostalih ljubitelja prirode. Ostajemo u domu uz domaće specijalitete do kasnih sati uz analizu doživljaja.
Ujutro nas čeka uvijek atraktivni Trakošćan i planina Ravna gora, a ekipa nastavlja bez mene. Uživaju u ljepotama Trakošćana i nakon ručka od hotela odlaze do Filićevog doma, a ostatak ekipe koji nije bio za hodanje dolazi busom do doma i odmaraju uživajući u vizurama pejzaža. Oni koji su hodali, ostaju oduševljeni prizorima ovog dijela Zagorja, a Ravna gora uopće nije ravna kako joj ime kaže. Žao mi je što nisam jedan dio prošao s ekipom, ali bit će prilike sigurno. Planina je tu i uvijek će biti tu. Drago mi je što su svi ostali uspjeli proći ove pitoreskne krajeve.
Još jedan lijep izlet koji će se pamtiti po mnogočemu. Brojna i odlična ekipa, lijepe i idilične planine, fantastičan odmor i zadovoljstvo na licima mnogih. To je i ono najvažnije. Uskoro nastavljamo dalje.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!
[aigpl-gallery-slider id=”19806″]