Sudac – nogometaš i sportaš ili …
Zaključen je jesenski dio nogometne sezone liga NS Našica, 2.ŽNL Našice, Liga NS Našice i Lige mladeži. Croatia iz Velimirovca pokazala je najbolju formu i rezultatsku konstantu među županijskim drugoligašima okitivši se naslovom jesenskog prvaka. Od momčadi iz Lige NS-a maksimalan učinak ostvarili su nogometaši Poganovaca. Zastori su spušteni, a predstave se nastavljaju u proljeće, u drugoj polovici ožujka 2012.
Iz sudačke perspektive spomenuta protekla polusezona 2011./2012. može se ocijeniti kao jedna od najuspješnijih posljednjih godina gledajući s aspekta službenih izvješća i reakcije klubova. Nije zabilježena ozbiljnija primjedba i niti jedan službeni prigovor klubova na suđenje. Usprkos toj činjenici napredak sudaca i sudačke organizacije je vidljiv, ali nedovoljno je vremena prošlo za dublju analizu kao i konkretniju ocjenu u kojem smjeru će se nastaviti sportska politika same sudačke organizacije kao neotuđivog dijela Nogometnog Središta Našice. Mnogo ovisi o reakciji mjerodavnih po tom pitanju kao i poštivanja pravila struke u onim segmentima za koje je nadležna Komisija Nogometnih Sudaca.
Naravno da je to samo naša općenita procjena stanja u lokalnom nogometu po pitanju uloge sudaca koju imaju u nogometu. Nimalo lak i super nezahvalan zadatak postavlja se pred nas svakim slijedećom kolom. Pitanje je samo koliko smo mi sami dovoljno čvrsti da posložimo svoje vlastite redove i sportsku politiku kojom ćemo unapređivati sebe i nogomet u cjelini.
Lanac je jak onoliko koliko je njegova najslabija karika. Ova izlizana fraza može se primijeniti u problematici koja trenutno uvelike zaokuplja nogometni puk i sve subjekte u njemu, poglavito nogometne suce. Odnosi se naravno na lokalnu razinu, iako nije daleko od istine ni u nacionalnim okvirima. Godinama je uvriježena teza, koja se uzgred rečeno uzima zdravo za gotovo, kako su suci nepobitno sastavni dio nogometa ali i njegov tumor. Nužno zlo bez kojeg se, nažalost, ne može igrati službena utakmica ili kako to neki vole definirati: nogomet je igra koja se igra samo i isključivo zbog sudaca.
Nitko od dežurnih ili profesionaliziranih kritičara nije, naravno, nikad sudio odnosno bavio se poslom o kojem sve zna. Posao za koji su kompetentniji nego netko tko se s time suočava svaki vikend. Posao za koji se redovito priprema minimalno dva puta godišnje i prolazi testiranja i trčanja fizičkih normi. Najzad, barem dva puta minimalno pročitaju Pravila nogometne igre. Žalosna je činjenica da su najglasniji ustvari oni koji najmanje ili ništa ne znaju o igri za koju su uvjereni da je razumiju. Festivali uvreda, prijetnji, optužbi, kleveta od strane pojedinaca, klubova, igrača i ostalih dovoljan je razlog da se mnogi ne žele baviti suđenjem. Nakon etiketiranja sudaca kao takvih, inzistira se na sportskoj nekorektnosti, neukusu, pretjerivanju, crnom humoru, bizarluku, groteski, parodiji, nadrealizmu i drugim popratnim formama i oblicima, a sve s ciljem literarnog masiranja i masakriranja sportskog-sudačkog establišmenta. Upravo je, naime, ova privilegirana grupacija najzaslužnija za nastanak naše najnovije samokritike, jer ih, za razliku od drugih klasa, krase dvije specifične odlike: enormna količina neobjektivnosti koju drže u sebi i enormna količina gluposti koja proizlazi iz zloupotrebe na samoj utakmici. A samokritika se sastoji u tome što mi sami nemamo jedinstvo i jasan stav što i kako želimo te kakav tretman u društvu i sportu. To ovisi o nama samima ali potezi pojedinaca ili grupice ne može obilježiti cijelu organizaciju.
Postavlja se pitanje zar smo toliko nejedinstveni i slabi da se odupremo tim i takvim napadajima izvana, ali i iznutra? Svjesni činjenice da nitko nije savršen i da u svakom žitu ima kukolja, potrebna je volja da se stvari pokrenu prema naprijed i da se uvedu potrebni vapeći kriteriji za uspješnu selekciju kadrova. Strpljenje koje mnogi nemaju.
Drugim riječima: svaka njihova sumanuta akcija povremeno zahtijeva i adekvatno poremećenu reakciju.
Ponekad je higijenski najučinkovitije tutnuti neiskrivljeno zrcalo pred neumiveno lice nositelja destruktivne rabote iskrivljujući i ono malo što je postignuto u trulom sustavu koji je zakazao i mrtav je sezonama. U tim i takvim uvjetima nije čudo da se drugi nabacuju blatom na nas, jer glavno pitanje glasi: kako nas spasiti od nas samih?
Stvar se, da otklonimo ironiju, već odavno uvriježila kao nešto učestalo i normalno, do te razine da samo krupniji cinici mogu ovakve pojave nazivati sporadičnim incidentima. Radi se, ponajprije, o kulturološkom faktu, jednom od sastavnih dijelova sportske kulture u Hrvatskoj, nečemu što se podrazumijeva da će čovjek čuti ako iz nekog sumanutog razloga odluči otići na stadion popratiti igru lokalne selekcije. Taj čovjek zna dvije stvari: da će na početku utakmice na igralištu svakako moći izbrojati 22 igrača, te da će ubrzo poslije, ovisno o tome kako galvanizirani momci stoje na terenu, u zraku moći osjetiti kiseli vonj mržnje prema drugoj momčadi, a neizostavno prema sucu/ima.
Jedina stvar koja se iz utakmice u utakmicu mijenja jest intenzitet verbalne netrpeljivosti i sirove agresije, što ovisi o tome koliko je i kako pozicioniran protivnik kojemu se naši loptački heroji trenutačno suprotstavljaju i ukoliko ste se usudili potpunije primjenjivati PNI.
Stadioni su, to je evidentno, u našičkom nogometnom bazenu postali neka vrst posljednjeg bastiona najsirovijeg primitivizma i šovinizma, gdje uz velike količine lokalpatriotskih izljeva i hladnog piva stanuje najprimitivniji ideološki jezik. Isti onaj koji se, u nešto rafiniranijem obliku, do prije nekoliko dana obilno konzumirao našim terenima. Stadioni se, dakle, mogu gledati i kao jedini preostali inkubatori pučkog antagonizma, tradicije koju su epoha sportske korektnosti i hvalospjevi proizašli iz usta navodnih sportaša i sportskih radnika izgnali iz većine sportskih klubova, institucija i javnog govora, dovodeći je na prag izumiranja.
Nogomet je u hrvatskim prilikama dosta sličan političkom zanatu, budući da protagonisti obaju ovih djelatnosti dosta ovise o tome koliko su vješti u potpirivanju masovne euforije i ostalih iracionalnih čuvstava kod puka. Zato većina njih nikada neće eksplicitno osuditi ovakva divljanja, jer bi to zasigurno dovelo do kontraefekta. Štoviše, koristeći mantru o „omanjem incidentu“, oni će – bilo političari ili nogometni funkcioneri – nerijetko nastojati i umanjiti intenzitet realnog sumraka, pa se taj njihov „omanji incident“ može okvalificirati kao ništa drugo doli vulgarni eufemizam za aktivno suučesništvo u ordinarnoj svinjariji. Jedni će, dakle, držati začepljenu gubicu i brojati mrtve poslije svakog besmislenog ideološkog obračuna, a drugi neće donositi dovoljno rigorozne zakone da se dovede u pitanje opstanak tradicije.
Nikad nećemo pouzdano znati, ali budući da su nas „prosvjednici“ ostavili u nezahvalnoj poziciji da se bakćemo sa činjeničnim mrakom kojeg su isporučili, ne preostaje nam ništa nego baciti se na nagađanja, koja bi mogla biti jednako iskrivljena i podla. Potrebno je dakle ovaj vapaj, upućen samo „odabranima“, pokušati dovesti u primjereni kontekst.
Primijenimo li ovu tezu na nas same, naš je najveći grijeh u tome što smo se usudili prčkati po Našoj Istini, dok su svi drugi, ili barem većina njih, držali začepljen nos i uživali u komforu te iste istinoljubljivosti. U slučaju većine njih, radilo se o klasičnom okretanju glave i nečinjenju, dok je, s druge strane, aktivistički raspoloženi dio mravljom marljivošću učinio isti takav korak naprijed.
Nadam se da će oni koji se prepoznaju u ovome smoći snage i priznati svoje slabosti. Da je elementarne stvari potrebno savladati kako bi mogli napredovati ili barem debatirati o onome za što smatrate da ste kompetentni. Da će se barem raspitati koliko uopće ima Pravila nogometne igre! I da je sudac samo sudionik u igri koji donosi nepristrane odluke. Ako tome nije tako ili postoje anomalije, a postoje, na pojedinim mečevima onda treba postaviti pitanje; zašto?
Glavno pitanje glasi: Zašto uopće biti i postati nogometni sudac? Iz znatiželje, valjalo bi eksperimentirati barem jedno kolo i odigrati utakmicu bez sudaca. Bilo bi sjajno vidjeti kako bi to završilo. I konačno bi dobili odgovor na još jedno krucijalno pitanje: jesu li suci uopće potrebni u sportu?
(Tekst: Igor Tonković)
