Povijest licemjerja u Hrvata duga je i, jasno, bogata. Čak štoviše, sve kreativnija i starija. Evo, recimo, psovanje i tradicija vrijeđanja poglavito na, za to neprikladnim ali ipak najzastupljenijim mjestom, sportskim borilištima. Pri tome ne mislim na mrmljanje sebi u bradu ili općenje sa svime i svakime zbog vlastite nespremnosti, nepreciznosti, lošeg dana ili forme. Naravno da je uvijek netko drugi kriv, nesposoban, trapav i nekompetentan za svoj posao koji mu je povjeren. U nogometu tradicija pred drugima prije svih da se vrijeđa, psuje i napada svakako je prvenstveno usmjerena prema sucima. Zatim slijede protivnici. Samokritika je nepoznata u ovoj romantičnoj igri. Načini i kreature kojima se želi poniziti arbitra bezbrojne su i sve kreativnije. Oni koji su pohodili utakmicu polufinala Kupa NS Našice na igralištu Korea mogli su svjedočiti još jednoj renesansi sportske, kulturne i moralne katastrofe.
Prije nego je započela nova nogometna sezona našičkih nogometnih liga, odigravao se nogometni KUP Središta Našice. Ulazilo se u završnu fazu pa su tako sretno i spretno četiri ekipe sa najboljom formom došle do polufinala. Ovaj fantastičan uspjeh zasigurno daje za pravo da se pojedini igrači, zvijezde i oni koji to tek trebaju postati, ponašaju u skladu sa gore opisanim redcima. Evo, recimo, stara forma utemeljena na vrijeđanju i psovanju majke, oca i ostale najbliže rodbine koji je još u vrijeme opće nepismenosti, još i veće od ove današnje, nekako najbolje sjeo u jezik(e) i sluh(ove). Zatim oralna zadovoljavanja te gastronomska ponuda u obliku «jedi govna» najbogatija je inačica potencijalnih dijetalaca i gurmana. Ovisno o podneblju i kroz stoljeća stjecanome mentalitetu, psovalo se i vrijeđalo na različite načine. Ali, bez obzira na te razlike, ima nešto što ih snažno povezuje. Tri su stvari posrijedi:
Prvo: uvrede i psovke su uvijek dvosmislene, seksualno aluzivne, ali bez iznimke gnusne i neprobavljive.
Drugo: takvi su epiteti do danas preživjeli zahvaljujući činjenici da su se desetljećima, svake nedjelje, posvud njegovale, pred crkvom nakon mise, kad je još cijelo selo na okupu, kod kuće, u školi; oni su bili krajnji doseg zavodničke smjelosti tih vremena, a i danas poglavito u momaka. Dosjetljivost u smišljanju psovanja koji kažu sve premda ne govore ništa, ili obrnuto, bila je dokaz izvođačeve inteligencije i svojevrsno jamstvo da bi takav daroviti stihoklepac mogao biti inteligentno, ili barem snalažljivo biće. Iz takvih su situacija rođeni mnogi naši pradjedovi i prabake, dobrim dijelom i roditelji, ma koliko mi šutjeli o tome.
I treće: neadekvatni obrambeni sustav, disciplinski i stegovni alati, odlučnosti i volja da se konačno umanji intenzitet mraka u sumornoj nogometnoj stvarnosti. Uvredama kojima nas se svakodnevno rafalno tretira od velikih prekaljenih nogometaša. Čemu bi mogao služiti toliki amatersko-etnološki uvod u kratku priču o jednoj običnoj polufinalnoj nogometnoj utakmici, ni po čemu blesavijoj od gomile drugih?
Znakovito je da se na spomenutom meču pojavio jedan mlad i neiskusan sudac, čovjek koji želi napredovati u karijeri i položiti najvišu kategoriju. Godine, volja i želja mu daju za pravo da to i ostvari. Garancija nepristranosti upravo leži u činjenici gore navedenih elemenata koje svatko mora imati ako želi uspjeh u onome čime se bavi.
Mnogi su smatrali kako će ova utakmica biti preslika prijateljskoj, lagana sa izuzetno favoriziranim domaćim sastavom. Upravo suprotno se dogodilo. Gostujuća momčad sa jedva 11 igrača od kojih su dva ili tri u debeloj igračkoj mirovini, pružili su snažan otpor indolentnim domaćinima. Kada nije moglo igrački, napadalo se po mladom i neiskusnom sucu. Naravno da je pojedinaca u gostujućim redovima također bilo koji će ispuniti normu tradicionalnog kulturnog obrasca i pravila ponašanja na našim nogometnim livadama. Vrhunac licemjerja dogodio se između dva poluvremena kada je prilikom izlaska sudaca iz svlačionice cjelokupna igračka svita, okupljena na centru igrališta, domaći i gosti, ironično zapljeskala sudačkoj trojki na čelu sa mladim arbitrom. Ne treba uzimati za zlo ovakvom ponašanju napuhanih veličina jer tragedija je u tome što si, ustvari, pojedinci na ovaj način traže utjehu u promašenim karijerama. Umjesto okrivljavanja drugih trebali bi početi tražiti problem u sebi samima jer im je sadašnja pozicija u kojoj jesu samo kurentan produžetak aspiracija kojima još uvijek intimno teže. Jer ipak je njihov put bio jednosmjeran, preko trnja do – suca! Da mu galvanizirani superstar objasni što i kako je trebali biti. Takav uspjeh zaista je vrijedan divljenja. I da su pošteni prema sebi samima, umjesto ironičnog pljeska sucima, za ono što su pokazali na terenu bolje da su zdušno i kolektivno zaplakali.
Velika je stvar spomenuti kako pojedine nogometne sveznalice uvijek i bez kompromisa imaju pravo, mi ne znamo ništa i treba nas sve na lomaču. Da stvar bude gora, glavni akteri ( čitaj frajeri ) ne poznaju ni elementarna pravila sporta kojim se bave.
Velika je stvar što je ovoj katarzičnoj predstavi svjedočio i predsjednik NS Našice. Iskreno se nadam da je u tom cirkusu prepoznao kome bi trebala pripasti uloga majmuna, kako su često tepali sucima. Da imamo mogućnosti, odmah bih u proceduru trebalo staviti zahtjev da se, kao autentično nematerijalno dobro, pod zaštitu stavi i sportsko licemjerje.
(Teks:Igor Tonković – Kolumnist)
