Jedan slučaj iz prvog svjetskog rata potkrepljuje činjenica da je „igra veća od rata“. Uoči Božića 1915. godine na jednom dijelu fronta zavladalo je primirje. Nostalgični za svojim domovima u to predblagdansko vrijeme, Engleski i Njemački vojnici ostavili su puške u rovovima i ničiju zemlju između položaja na neko su vrijeme pretvorili u nogometno igralište. Igra je bila prekinuta gnjevnim urlanjem njihovih zapovjednika koji su im prijetili vojnim sudom i strijeljanjem zbog izdaje domovine
Jedan poznati pisac jednom prilikom je izjavio kako je sve što zna o moralu naučio baveći se nogometom. Razmišljajući o tome kroz nogomet čovjek zaista može puno saznati. Naučio sam da lopta nikad ne dođe sa strane s koje je očekuješ. To mi je pomoglo u životu razaznati da pojedini ljudi obično nisu onako ispravni kako se isprva prikazuju.
To bi se prije svih trebalo odnositi na one koji imaju moć odlučivanja. I načinu na koji gospoda u opeglanim odijelima vode hrvatski, europski i svjetski nogomet.
Smatraju i danas da ova igra, koju je sirotinja isprva otela bijeloj aristokraciji, predstavlja ono što bi se moglo nazvati opijumom za narod, u službi krupnog kapitala i korporacija ne pitajući za cijenu. No, nogomet je često bio simbol otpora ugnjetavačima. Ljudi su se oko njega organizirali i kroz njega se borili protiv raznih nepravdi.
Svemu tome opisanom može svjedočiti svaka društvena sredina, pa i ona provincijska u pozitivnom smislu tog pojma. Već po tradiciji, trinaesti (ne)sretni put odigran je Božićni malonogometni turnir u Našicama. Uz sve njegove čari i atraktivnost najveću vrijednost opet su dali oni najstariji, veterani koji u poodmakloj nogometnoj dobi prkose zakonima prirode, neumoljivoj želji i nadahnuću da brane stare izvorne vrijednosti najvažnije sporedne stvari na svijetu. Rekreativci, humanisti, sportaši, filantropi. Ostali smo U DOBROM DRUŠTVU jer je UDD Sport Cafe ponovio uspjeh od lani i obranio naslov prvaka. Ipak, najvažnije je ono po čemu su poznati već više od desetljeća. Po odricanju u korist najranjivijih skupina našeg društva. Gesti koja povlači za sobom ostale sudionike i ovom turniru daje zalog za budućnost. Najljepše od svega je što mlađe generacije imaju što i od koga naučiti! Od svojih starijih prijatelja, kolega, sportskih vitezova. U duhu humanizma UDD opet je ispisao renesansu. Bez poraza potpuno zasluženo opet najbolji. Bez ikakve naknade, koristi ili lovorika. Dati najviše što možeš onima kojima najviše treba zlatna je medalja za istinske romantičare ove prelijepe igre. I zato smo im svi dužni naklon do poda!
Puno je tuge u nogometnoj igri, ali one plemenite, tuge koja je i odustajanje i pomirenje ali i bunt. Zato nogomet zna podsjetiti na tango, na sambu, na te melankolične pokušaje da se umakne surovoj svakodnevici. Samo zato ću i ovog puta od nogometa tražiti samo ono što nam mora i dati, a to je malo radosti, one djetinje a uvjeren sam da su se pojedini igrači stvarno zaigrali. Oni su za mene heroji, buntovnici, humanisti koji se opiru tehnokraciji, robotizaciji nogometa, a samim tim i kapitalizmu koji ih tjera da pobjeđuju pod svaku cijenu, po cijenu zdravlja, bez kompromisa i skrupula.
Nogomet je opterećen raznim nepodopštinama. Uz njega se veže nasilje. Postao je oličenje najsurovijeg kapitalizma. Nejednakost protiv kojeg se FIFA i UEFA deklarativno bori nikako se ne može iskorijeniti, a i neće dok god netko ne objasni da nema smisla bogate činiti još bogatijima i većima ukoliko istovremeno takozvane male još više ugnjetavaju i osiromašuju.
Neka dođu i vide, neka se uvjere da pravi nogomet i istinske vrijednosti negdje još uvijek postoje. I za koje se vrijedi boriti! U jednom malom mjestu, na malom turniru gdje igraju mali ljudi. Gdje nije važna vještina, znanje, brzina, rezultat. Nego druženje, zajedništvo i zdravi duh. Jer svako od nas želi biti U DOBROM DRUŠTVU!