Našički planinari protekli vikend bili su na dva izleta. Prvi je bio na Dilj gori gdje su se susreli planinari, pjesnici i slikari na Sovskom jezeru, dok je manji dio našičkih planinara posjetio Požešku goru. Prošli vikend smo bili gosti Požeške gore koja nam je podarila lijepo vrijeme u svojim poznatim i nepoznatim predjelima. Izlet smo započeli na kraju malog sela Brestovac podno padina Požeške gore.
Dogovor za Papuk smo ostavili za neki drugi puta radi višeg cilja, a taj je susresti se negdje na Slavonskom planinarskom putu s našim herojima snage volje i duha Nikolina i Ante Tomić koji su prethodnu noć pregazili Psunj i slijedila im je Požeška gora. Na startu samo dvoje naših planinara pa smo zato pojačali tempo i već za 1:30 h bili na Maksimovom Hrastu umjesto 2:15 h koliko je predviđeno.
Dobar tempo za dužu pauzu na Maksimovom Hrastu, drugom najvišem vrhu Požeške gore. Susrećemo grupu planinara iz Vinkovaca na vrhu. U jednom nas trenutku na vedrom nebu prati i duga, poseban i neobičan prizor za poseban dan i susret kojeg smo željno iščekivali. Nastavljamo SPP-om prema Kapavcu strmo se spuštajući i prelazeći potok lutamo dobrih pola sata. Unatoč Oruxu, markacija gotovo i nema pa je ulaz u šumu gotov nemoguć. Poslije spusta slijedi uspon i ubrzo smo na hrptu Požeške gore i Kapavcu, najvišem vrhu kojeg obično posjećujemo zimi. Gotovo točno u minutu nakon što smo došli na Kapavac, dolaze i Tomići. Susret emocija i oduševljenja s obje strane. Razgovor, odmor i fotografiranje i druženje u hodu te povratak nazad za Helenu i mene, a nastavak puta za Tomiće dalje prema Klikunu.
Rastajemo se na raskrižju puteva i vraćamo prema Brestovcu. Ugodnih 22 km i lijepi trening. No, što je to u usporedbi s onim što Tomići prolaze. Nikolina i Ante se javljaju večeras iz doma Đuro Pilar u Slavonskom Brodu. Današnji dan bio im je sedmi dan na SPP-u. Prešli su veći dio Krndije, Papuk, Psunj, Požešku goru i još malo, samo malo ih dijeli da uđu među nekolicinu ljudi koju su u dugogodišnjoj povijesti prošli cijeli SPP odjednom. Kako bi Drago Ćosić rekao: “Pred vratima raja.” Prala ih je kiša danas veliki dio puta, promrzli su, umorni, prolazili su kroz šikare, gustiš, svakakve puteve, ali se ne daju. Još im ostaje samo Dilj gora i evo ih na Boroviku, a onda naša Londžica, mjesto s kojeg su počeli. Preko trnja do zvijezda!