Povodom završetka višedesetljetnog procesa razminiranja Republike Hrvatske, gradonačelnik Krešimir Kašuba sa suradnicima – predsjednicom Gradskog vijeća Ines Vulić te pročelnicima – Manuelom Pintarić, Magdalenom Vidaković – Gelenčir i Matijom Brkićem upriličio je prijam za 17 pirotehničara s našičkog područja. U Uredu gradonačelnika okupili su se pirotehničari iz Našica te općina Donja Motičina, Đurđenovac i Feričanci, kojima je odano priznanje za godine provedene na jednom od najopasnijih poslova.
Razminiranje Hrvatske trajalo je gotovo tri desetljeća, a posljednji poslovi završeni su krajem 2025. godine. Hrvatska je u ožujku 2026. i službeno postala zemlja bez minske opasnosti, čime je ispunila obvezu preuzetu Ottawskom konvencijom o zabrani protupješačkih mina. Od 1998. do kraja 2025. godine od minske je opasnosti oslobođeno oko 1.835 četvornih kilometara zemljišta. Od toga je 876 četvornih kilometara očišćeno fizičkim razminiranjem, dok je približno 957 četvornih kilometara isključeno iz minski sumnjivog područja općim i tehničkim izvidom. Pronađeno je i uništeno gotovo 107.000 mina te više od 470.000 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava, a ukupna ulaganja u protuminsko djelovanje iznosila su oko 1,2 milijarde eura. Iza tog velikog nacionalnog postignuća ostala je i visoka ljudska cijena. Od početka 1996. godine u minskim je nesrećama stradalo 612 osoba, od kojih 208 smrtno. Tijekom obavljanja poslova razminiranja stradalo je 136 pirotehničara, a njih 41 izgubio je život.
Hrvatska se branila i desetljećima nakon rata
Gradonačelnik Kašuba istaknuo je kako završetak razminiranja predstavlja ostvarenje jednoga od najvažnijih nacionalnih ciljeva, ali i priliku da se oda priznanje ljudima koji su desetljećima svakodnevno izlagali život opasnosti.
„Jedan od najvažnijih nacionalnih ciljeva ostvaren je u Republici Hrvatskoj, a to je razminiranje koje je trajalo trideset godina i službeno završilo 9. ožujka 2026. godine, čime je naša zemlja u potpunosti slobodna od minske opasnosti. U Uredu gradonačelnika upriličili smo prijam za ove hrabre ljude – sedamnaest pirotehničara koji su tijekom tri desetljeća obavljali teške i po život opasne poslove.” – rekao je Kašuba. Podsjetio je na pirotehničare koji su tijekom razminiranja izgubili živote ili bili ranjeni te naglasio važnost čuvanja uspomene na njihov doprinos sigurnosti Hrvatske. „Podnijeli su golemu žrtvu. Četrdeset i jedan pirotehničar dao je život za Republiku Hrvatsku, a njih 136 je stradalo. Iznimna mi je čast što sam ugostio sedamnaestoricu pirotehničara iz naše zajednice, s područja Našica te susjednih općina Donja Motičina, Đurđenovac i Feričanci.” – poručio je gradonačelnik.
Posebno je istaknuo ulogu medija u prenošenju iskustava pirotehničara mlađim generacijama „Mediji trebaju prenijeti priče ovih hrabrih ljudi i njihova iskustva našoj djeci i mladima kako se ovakvo što više nikada ne bi ponovilo. Prema mojim saznanjima, ovo je prvi prijam organiziran nakon službenog završetka razminiranja Hrvatske. Održan je na inicijativu gospodina Bračka, koji je i sam jedan od pirotehničara, ali ponajprije radi promicanja istine o Domovinskom ratu. Važno je naglasiti da se Republika Hrvatska nije branila samo tijekom ratnih godina, nego i nakon rata, procesom koji je trajao punih trideset godina.” – zaključio je Kašuba.
Zahvala ljudima koji su desetljećima radili u minskim poljima
Inicijator prijama Željko Bračko podsjetio je na iznimno teške uvjete u kojima su pirotehničari radili tijekom prvih godina razminiranja. Zaštitna oprema i detektori tada su bili znatno gori, a mogućnosti prijevoza i tehničke potpore ograničene.
„Razminiranje je započelo odmah nakon Domovinskog rata zbog teških posljedica koje su ostale, a mi smo se kao pirotehničari uključili u tu poslijeratnu obnovu. Nije bilo jednostavno, naprotiv, bilo je izuzetno teško. U počecima smo radili sa zastarjelom i lošom opremom, od neodgovarajuće zaštitne opreme i detektora do skromnog voznog parka.” – rekao je Bračko. Dolazak strojeva, nove generacije detektora i kvalitetnije zaštitne opreme poslije su olakšali posao i povećali sigurnost ljudi na terenu. Završetak razminiranja, kazao je, bio je povod da se pirotehničarima napokon javno zahvali. „Budući da je ovo godina u kojoj je razminiranje završeno, smatrao sam da bi tim ljudima trebalo zahvaliti kako se njihov doprinos ne bi zaboravio, jer se kod nas takve stvari brzo potisnu. To je bila moja osnovna misao – da se tim ljudima jednostavno kaže hvala.” – istaknuo je.
Kada su ulazili u taj posao, dodao je, nisu mogli pretpostaviti da će razminiranje trajati tri desetljeća. „Krenuli smo s iskrenom namjerom da popravimo stanje i očistimo teren. Imali smo znanje, volju i mladost, a sada je to razdoblje iza nas. Što se tiče statusa branitelja, prostora za napredak uvijek ima. Mnogi od nas taj status imaju iz ratnog razdoblja, no manji dio ljudi ga nema. Smatram da bi im trebalo priznati status branitelja jer su ga svojim radom itekako zaslužili. Ponekad je i samo jedan dan proveden u minskom polju previše.” – poručio je Bračko.
Više od trideset godina rada na najzahtjevnijim terenima
Igor Kolarić iza sebe ima više od trideset godina rada na poslovima razminiranja. Nakon završetka Domovinskog rata školovao se za pirotehničara u Zagrebu, a na terenu je počeo raditi 1996. godine.
„Nakon vojske i završetka Domovinskog rata, 1995. godine dobio sam poziv te sam se u Zagrebu školovao za pirotehničara. Već 1996. počeo sam raditi na terenu, i to prije formalnog početka sustavnog razminiranja. Na tim sam poslovima ostao doslovno do posljednjeg trenutka, tako da iza sebe imam više od trideset punih godina rada”, rekao je Kolarić. Tijekom dugogodišnje karijere radio je na brojnim minski zagađenim područjima u Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica. „Prošao sam terene diljem Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara i Iloka. Jedino nismo radili u Istri i Zagorju. Među najopasnijim i najzahtjevnijim terenima izdvojio bih Kosovo neposredno nakon bombardiranja 1999. godine. Došli smo u srpnju, situacija je još bila vrlo svježa, napeta i neugodna, a pucnjava se i dalje čula. Ta tri mjeseca na Kosovu, kao i iskustva iz Bosne i Hercegovine, bila su iznimno teška.” – prisjetio se.
U Hrvatskoj mu je među najzahtjevnijim područjima ostala Petrinja s okolicom, gdje je rad dodatno otežavalo močvarno tlo. Kolarić je dvije godine radio i sa posebno obučenim psima tragačima. „Obuku sa psima prošli smo u američkoj bazi u Mostaru, gdje smo proveli tri mjeseca. Psi su bili izvanredni i odlično obučeni, no s vremenom se pokazalo da imaju ograničenja. Nisu se mogli učinkovito kretati kroz gusti trnjak i koprive, pa su poslije preusmjereni na druge zadaće, a mi smo se vratili temeljnim metodama rada.” – objasnio je Kolarić.