Jučerašnji izlet na najviši vrh Slavonije (Brezovo Polje – 984 mnv) u kojoj nije sve ravno, a u brdima nije ništa, protekao je u vrlo neobičnom ozračju, smijehu, veselju, šuštanju lišća i predivnim psunjskim krajolicima okupanima suncem. Rijetko smo na Psunju, a iako je danas nadaleko poznata planinarska manifestacija “Kutjevačko Martinje”, okupilo se nas petero, a dvoje članova su nas već čekali kod pl. kuće “Strmac.” Nas sedmero je uživalo u predivnom izletu, dok je dobar dio članova bio na Martinju u Kutjevu. Do “Strmca” promatramo mnogobrojne vikendice koje se skrivaju u šumi poput kućica iz bajkovitih priča. Na prepad nam dolazi novinarka koja traži da ispričamo tko smo, što smo i zašto smo i čudi se našem broju mladih ljudi u društvu. Novinari nas ovih dana često posjećuju, a nije sezona kiselih krastavaca.
Na “Strmcu” lijepi broj ljudi i ljubazni domaćini koji nas čekaju s mnogobrojnim gastronomskim sadržajima kao da će biti teški uspon na alpski vrh, a ne na najviši vrh Slavonije. No, od viška glava nikad ne boli, a sam početak uspona je bio vrlo strm i poljuljani jesenskim suncem popesmo se na greben s kojeg se smeđa brdašca guraju kao da se natječu tko će ih bolje fotografirati. Izgubljene kalorije kasnije ćemo nadoknaditi. Odbacuje se višak odjeće, a put nas dalje vodi u srce Psunja koji se nije pokazao tako pitomim kao ostali slavonski planinski “divovi”. Svladavamo visinu, igramo se lišćem, dišemo svjež zrak i krijepimo se idilom jesenske čarolije. Penjemo se s 300 metara na gotovo tisuću gdje se nalazi i vrh. Točnije, vrh je na 984 mnv i vidjela bi se i Slavonija cijela i sela njena da nije vrh prekriven šumom.
Podno vrha nalazi se omanji stjenjak kojeg smo nazvali Velebit po uzoru na našu najljepšu planinu. Tu smo počeli poskakivati u ogromnim nanosima lišća. Još pod dojmom Rostuharovog predavanja u petak i snažnog omamljivog psunjskog sunca, pokušavamo dočarati polarni ugođaj i zanimljive i neobične pingvine koji se “ispaljuju” iz mora kako bi iz mora došli na obalu. Mi smo ih pokušali oponašati “ispaljujući” se i skačući s brda na brda. Neki su postali dobri kandidati makar da odu do obala Antarktike kako bi se upoznali s tim predivnim životinjama. Na vrhu radimo pauzu i krijepimo se delicijama iz punog Mirinog, ali i ostalih ruksaka. Jedemo neko voće (Kaki se zove) koje je najslađe voće od svih voća koje postoje, a i vino se našlo na meniju. Na vrhu piramida i malo dalje tv toranj koji sa spomenikom podsjeća na strahote Domovinskog rata i hrabre psunjske branitelje koji su ostavili svoje živote ovdje. Iako smo na vrhu, oko nas sve ravno poput nekog platoa. Vraćamo se malo drugačijim putem izbjegavajući “rolice” granja koje prijete ispod lišća. Neobično duboki kanjoni Psunja upozoravaju nas da budemo oprezni do kraja. Neki od nas uživaju u valjanju u “brdima” kukuruza koji je pripremljen za divljač.
Evociramo uspomene iz djetinjstva. Vidici se otvaraju na sve strane, a naša vesela grupa se spušta do “Strmca” i nakon šest sati ne baš lake šetnje dolazimo ponovno do početne točke gdje kušamo fini planinski grah i poslasticu novogradiškog kraja, tzv. Čuptete. Naše mlade planinarke su već uzele recept pa se nadamo da će se miris i okus ove slasne delicije uskoro osjetiti i u našem Društvu. Izlet za deset, a zabava odlična. Planinarenje koliko god bilo ozbiljno, s druge i je zabava, smijeh, zbližavanje ljudi i prirode, ljudi i ljudi. Čovjeku zaista ne treba ništa više. Neki bi rekli: “A tko to more platit?”
Vidimo se na sljedećim izletima! Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!
