Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi. Ne tako davno govorio je veliki hrvatski pjesnik A. G Matoš, misleći pritom na odnos čovjeka prema svemu što ga okružuje i na tu neprekinutu cjelinu koju čovjek tvori s prirodom i koje je neizostavni dio.
Priroda obogaćuje čovjeka, a čovjek ako je cijeni može obogatiti prirodu. Tako puno nam daje, a tako malo traži. Dovoljno je samo malo znatiželje, potrage i avanturističkog duha koji čovjeka vraća prirodi, izvoru života i osnovici svega. Upravo je to sukus planinarstva koje se između ostaloga sastoji od putovanja i upoznavanja novih krajeva i ljudi. Vodeći se matoševim izričajem, čovjek upoznaje ljude i krajeve da bi ih volio i cijenio te provodio humanistička načela i bio čovjeku cilj, a ne vuk. Voli svoje, a poštuj i cijeni tuđe, često puta znamo reći. No, koliko puta tako zaista i djelujemo, možemo se pitati. Današnja distinkcija i bipolarizacija između ljudi i krajeva, čovjeka i prirode upravo se može pobijediti znatiželjom, putovanjima i upoznavanjem novoga. Koliko god danas čovjek razvijao savršenstvo tehnologije koja bi mu trebala biti sredstvo i oruđe za lakši život, jaz između čovjeka i priroda i dalje ostaje prevelik, a samim time i između ljudi jer ako ne cijenimo prirodu koja nam sve daje, nećemo ni čovjeka. Putovanje najprije u bližu okolicu, ljubav prema onom nematerijalnom, prema čovjeku put je prema udaljenijim krajevima i uživanju istinskih životnih vrijednosti i ljepota. Upravo planinarska putovanja mijenjaju našu svijest prema našoj svakodnevnici i postaju nam sintagma za kvalitetu međuljudskih odnosa na kojima treba konstantno raditi. Planinarstvo kao plemenit način život spaja i krajeve i ljude i stapa se u sklad poput sadržaja u Matoševim stihovima. Planinari prepoznaju razne krajeve diljem svijeta i spajaju različitosti jezika, naroda i kultura. Upravo su to učinili britanski planinari koji su posjetili našički kraj i upoznali ljepote i bogatstva slavonskog gorja, Članovi Planinarskog društva „Krndija“ bili su im domaćini i vodiči u prostranstvima šarolikih brdašaca ravne nam Slavonije. Veselo društvo od 25 avanturista sastojalo se uglavnom od Velšana, pokojeg Engleza, ali bilo je i onih čiji korijeni potječu iz Australije. S veseljem smo prihvatili vijest da strani planinari dolaze u obilazak našeg gorja pa smo se temeljito pripremili i potrudili da im budemo dobri domaćini. Pripreme su započele još prošle godine kada nas je kontaktirala gđa Ivanković i izrazila želju za suradnjom koju nismo mogli odbiti. Na nama je bilo da organiziramo četiri kvalitetna raznovrsna jednodnevna izleta kroz koja će gosti moći uživati, ali i vidjeti što više prirodnih, povijesnih i kulturnih te naravno turističkih ljepota. Početkom ove godine definirali smo staze, angažirali naše vodiče i članove te željno iščekivali cijenjene goste. Stigli su konačno 9 svibnja i ostali sedam dana od kojih su četiri bila rezervirana za planinarska druženja, a ostalo za turističke obilaske. Smješteni su bili u restoranu Eggus u Zoljanu, malom prigradskom mjestu, kod gospode Ivanković koji su i inicijatori njihovog dolaska. Ujedno je to bilo i polazišno mjesto svakog izleta koji su uslijedili. Prvi izlet bio je organiziran u srijedu i cilj je bio je istražiti ljepote središnje Krndije i nekih poznatih lokaliteta s kojima se našički planinari inače često susreću. Okupani jutarnjim suncem što je nešto netipično i rijetko za Wales, krenuli smo od Zoljana do Paulinovca u višesatnu šetnju putevima starog slavonskog gorja. Gosti su se divili proljetnom zelenilu, miru koji krijepi dušu, pjevu ptica, čarobnim pitomim brežuljcima i povijesnim lokalitetima kao što je Bedemgrad, ponos našičkog kraja. Odmah se pokazalo tko nam je došao u goste. To su bili vrlo topli i srdačni te vrlo kulturni ljudi koji su prolazili mnogobrojnim svjetskim planinarskim terenima i poznavali kodeks planinarske etike. Njihov mentalitet je potpuno drugačiji od našeg što se moglo vidjeti kroz njihovo ponašanje. Gosti su pažljivo slušali o svemu što su mogli vidjeti te naravno fotografirali doživljeno. Ugodna šetnja kroz geološka razdoblja najstarije planine ovog dijela Europe čije je vrhove nekad oplahivalo Panonsko more i čija je geološka prošlost izuzetno bogata Britancima je bila nešto novo i drugačije i naravno da ih je zanimalo o tome. Sretni i zadovoljni, ali i pomalo umorni vratili su se na odredište. U četvrtak, idućeg dana, uputili smo se malo zapadnije, točnije na Papuk i u srce Parka Prirode i prvog hrvatskog geoparka. Preciznije, naše odredište bio je Jankovac, mjesto gdje je sve počelo kad govorimo o slavonskom planinarstvu. Park šuma Jankovac očarala ih je svojim neopisivim vizurama od kojih zastaje dah. Sam planinarski dom kao da je smješten u bajci dok ga okružuju višestoljetne šume predivne flore i faune iz kojih se čuju žubori bistrih i čistih potoka koja čuvaju mnogobrojne utvrde i gradine kao svjedoci burne prošlosti. Zadivljeni izvorištem planinarstva u Slavoniji i jednim od najposjećenijih odmarališta, krenuli smo dalje u otkrivanje čari vrhova Papuka. Cilj je bila Ivačka glava smještena na 913 metara nadmorske visine za jaču grupu, a Češljakovački vis za one malo slabije hodače na 825 metara.. Do samog vrha Ivačke Glave izmjenjuju se oštriji usponi, lagani hod po makadamu i šumska prostranstva u kojima se može uživati prolaskom grebena Papuka. Zastali smo kod starog partizanskog groblja i pokušali dočarati znatiželjnim gostima što se tu odvijalo u ne tako davnoj prošlosti. Papučko gorje svojom skrovitošću, bogatstvom flore i faune bilo je odlično utočište za život i za bijeg od civilizacije.
Uskoro smo bili na Ivačkoj glavi s koje se pružao odličan pogled na papučka prostranstva, pitomu Slavoniju, ali i na Madžarsku. Uslijedila je pauza, odmor, kušanje slavonskih delicija i raznih likera u kojima su Britancima oduševljeno uživali. Sunce koje je bilo na vrhuncu izmamilo nam je ovdje posebnu ugodu i nismo se žurili nazad. U povratku na Jankovac, veseli, nesputani razgovori između nas domaćina i gostiju i vrlo brzo bili smo nazad. Druga ekipa hodača gotovo u isto vrijeme vratila se s Češljakovačkog visa i njihove impresije bile su odlične. Kada smo ih pitali kako im se svidjelo mogli smo čuti samo pohvale. Ostalo nam je vremena otići do slapa Skakavca koji ukrašava jankovačke klisure i bogatstvom bistre i čiste vode pruža idealnu iskonsku i čistu slike prirode do koje ne dolazi nikakvi štetni i destruktivni utjecaji. Ovdje su fotografije prekrasne, a tek slap uživo. Neobično čarobno i bajkovito, zaključak je Britanaca dok su se vozili autobusom do Zoljana gdje su noćili. Treći izlet uslijedio je u subotu koja je poprimila tmurnije ruhom nego prethodna dva dana. Tamni oblaci nadvili su se nad slavonsko gorje, a Britanci su odmah zaključili da je vrijeme kao da su u Walesu. Naime, tamo često pljušti kiša i oblačno je, a sunce se rjeđe viđa nego u našim povoljnim klimatskim uvjetima. Ipak pokoja kap kišice iznad orahovičkog jezera nije pokolebala radosnu skupinu u kreiranju novih avantura. Cilj je bio uspon do Kapovca, najvišeg vrha Krndije na 792 mnv, a u povratku odlazak do Starog grada i Ružice grada. Lagani uspon nije stvarao probleme gostima. Jedino što je ostalo malo blata od prošlih kiša, ali to je u Slavoniji tradicija. Kroz razgovor i odgovore na brojna pitanja koja su ih zanimala, došli smo do Kapovca koji je bio obasjan suncem. Mnogobrojna pitanja svodila su se na velške planina, naše najpoznatije planine, najviše vrhove, gospodarskom stanju u Hrvatskoj i slično. Uspon na vidikovac bio je ispunjen je nestrpljivošću što nas tamo čeka. Kad ono ravna Slavonija na dlanu zabljesnula sunčevim sjajem. Vidici na splet gora satkanih od bisera: Dilj gora, Papuk, Požeška goru, Psunj i u daljini izmaglice Madžarska. Čovjek je tako malen spram prirode, ali ona mu dopušta da postane često puta njen miljenik u sjajnim trenutcima koje mu pruža.
Nakon odmora, nastavili smo daljnji put kroz zelenilo koje je vrlo brzo bilo natopljeno kišom koja je bila dar Britancima ionako naviklima na takve uvjete. Prolazimo stjenovitim dijelovima krndijske gore dok se redaju šale i smijeh i tako sve do Starog grada. Ondje smo prezentirali povijest tog lokaliteta i značaj za ovaj kraj. Niže od njega, stoji legendama ovjenčana Ružica grad, najveća srednjovjekovna očuvana utvrda u Slavoniji koja datira iz 14. stoljeća čuvana vilama koje bdiju nad slavonskim šumama i bude uspomene na djevojku Ružicu. Gosti su prošetali kompleksom, fotografirali se i evocirali uspomene i prizore iz doba vitezova i Osmanlija. Odmor koji je uslijedio sklapao je oči gotovo svima, ali ne od umora, nego od mjesta koje je zaista magično privlačno. Ubrzo smo se probudili iz sna i shvatili da moramo dalje. Spust do orahovičkog jezera protekao je u dogovorima o odlasku na pivo ili sladoled koji su nas čekali. Slijedio je odmor i dogovori za izlet u ponedjeljak, naš završni izlet. Naš završni četvrti izlet bio je na jezero Lapovac nedaleko Našica. Britanci, svi već pomalo umorni, su se upoznali na ovom izletu s okolicom Našica koja pruža savršeno mjesto za odmor ne tako daleko od civilizacije i centra grada. Laganom šetnjom oko akumulacijskog jezera vidjeli su jedno od omiljenih izletišta Našičana, tj. raj za šetače, bicikliste i trkače. Izlet je završio kušanjem tradicionalnih slavonskih kao što su npr. kruh namazan masti i posipan paprikom. U povratku neki su obišli i uži centar Našica kako bi se upoznali s najvažnijim znamenitostima. Navečer je došlo vrijeme rastanka, razmjene poklona, zahvala i obećanje da se vidimo opet.
Nezaboravno iskustvo kako za njih, tako i za nas. Čast i zadovoljstvo bilo nam je pokazati djelić našeg gorja, onoga u čemu istinski uživamo. Bila je ovo odlična sinergija planinarenja, zdravlja, turističke, kulturne- povijesne i geološke ponude te prezentacije našičkog kraja i slavonskih planina. Probili smo led što bi se reklo i nadamo se da će se suradnja s Britancima, ali i drugim potencijalnim turistima i dalje nastaviti. Potencijala i mogućnosti koje pruža Slavonija i njen vijenac gora su vrlo veliki i sigurno nedovoljno iskorišteni. Planinarstvo neka bude taj poticaj, inicijativa i spoj koji će povezivati krajeve i ljude, prirodu i čovjeka u cjelinu koja treba biti neraskidiva na korist ljudi i prirode. Jer ljudi su krajevi, a krajevi su ljudi.
{gallery width=200 height=133}Slike_tekstovi/2017/5mjesec/19/v1{/gallery}