Tko sinoć nije bio u Domu kulture u Našicama zaista maže požaliti. U živo je mogao biti s Ivanom Gudeljom, legendom hrvatskog nogometa, jednim od ponajboljih igrača Hajduka i najvećim nogometnim potencijalom s prostora nekadašnje države. Osobom čiji je nogometni put, u njegovim najboljim godinama, odjednom prekinut. A trebao je završiti u nekom od velikana, kao što je Real Madrid, Barcelona, Manchester united, Bordeaux i drugi, koji su za njega pokazivali veliki interes.
Sve je počelo uz dalmatinsku pismu u izvođenju Straviana bend iz Našica nakon čega su svi zajedno pogledali trinaest minutni sažetak (DVD) utakmica u kojima je Gudelj imao ključnu ulogu.
Našički gradonačelnik Krešimir Žagar iskazao je zadovoljstvo da je Našice domaćin promocije knjige o čovjeku koji je bio veliki sportaš, koji je prošao težak put i borbu s bolešću, a danas to sve prenosi mladima. Na gradonačelnikove riječi nadovezali su se Gudeljevi prijatelji, poznati trener i nekadašnji izbornik juniorske reprezentacije Hrvatske Ivica Grnja i predsjednik društva prijatelja Hajduka Martin Artuković. Posebno dojmljive bile su Grnjine koji je imao, i danas ima, mnogo dodirnih točaka s Gudeljom, bilo kao igračem, trenerom i izbornikom.
Treba reći da je predstavljanju knjige „Ivan Gudelj – Hajdučka priča“, koju je osmislio i napisao Blaž Duplančić, nazočio velik broj mladih nogometaša, sportskih djelatnika i privrednika iz, i izvan, Našica. Tu svakako treba spomenuti gospodina Totija Dedića, osnivača udruge Europske i Svjetske reprezentacije Roma, trenera Elmira Mehmedovića i novinara Predraga Maravića, iz marketing agencije Novi Sad, koja uskoro priprema promociju knjige u Novom Sadu.
Skupu se obratio i sam Ivan Gudelj, zahvalio je Našicama koji su omogućili prezentaciju, Našice su grad uz koje me vežu lijepe uspomene iz 2001. godine, kada sam s reprezentacijom Dalmacije ovdje bio na pripremama – rekao je na početku.
{gallery}Slike_tekstovi/2012/2mjesec/2/v2{/gallery}
Nogomet spaja, a ne razdvaja ljude. Igrati za Hajduk nešto je uistinu posebno. Stekao sam brojne prijatelje diljem Hrvatske i šite. Ja sam se ježio dok sam oblačio bijeli dres i svaka je utakmica za mene bila posebna priča. Osjećao sam tada odgovornost prema našim navijačima, jedinstvenoj Torcidi. U doba naših europskih pohoda stadioni su redovito bili puni pa smo imali obvezu pokazati koliko nam je stalo do svake pobjede.
Prva polovica osamdesetih bila je vrijeme velikih Hajdukovih uspjeha. U to vrijeme sanjao sam kako ću s Hajdukom otići do samog kraja (u nekom od natjecanja) a potom zaigrati za najveće klubove poput Real Madrida ili Barcelone. Transfer u Real, koji je bio više nego izgledan, nisam dočekao. Bolnica Fran Mihaljević bila je moja realnost.
{gallery}Slike_tekstovi/2012/2mjesec/2/v3{/gallery}
U Hajduku su me učili vrsni stručnjaci poput Andrije Ankovića, Tomislava Ivića, Biće Mladinića, Pere Nadoveze i Stanka Poklepovića. Svakome od njih sam zahvalan jer su mojoj generaciji dali cijelog sebe i učili nas da postanemo boljim ljudima i nogometašima. Danas sam ja trener i dobro znam koliko je teško odgajati grupu mladih igrača. Kroz kadetsku reprezentaciju Hrvatske, koju vodim 15 godina, prošle su generacije igrača koji će kasnije nositi dres A-reprezentacije. Modrića, Čorluku, Srnu, Kalinića, Olića, Kranjčara, Jelavića, lovrena i društvo pamtim još iz vremena kada su kao dječaci igrali u kockastom dresu. Mnogi od dječaka koje danas gledam sanjaju kako će jednog dana igrati za prvu momčad Hajduka, a kasnije i za reprezentaciju. Ja ih pokušavam naučiti da u svakom treningu i utakmici uživaju.
Najljepše je biti mlad i pun snage. Jedinstven je osjećaj jurišati travnjakom uvjeren kako ti nitko ništa ne može. Ja sam to spoznao premlad. Moj život nakon dvadesetšeste godine bio je prava noćna mora. Gotovo tri godine nisam se mogao pomiriti s činjenicom da je u nedjelju nova utakmica i da se igra bez mene. Iz situacije koja se na prvi pogled činila bezizlazna izvukla me vjera i pozitivno razmišljanje.
Krenuo sam naprijed pokušavajući se priviknuti na život bez lopte. Bio sam trener u olimpijskoj reprezentaciji, igračima poput Bokšića ili Vučevića, u vrijeme dok sam po godinama još mogao biti igrač. Prošlo je još puno vremena dok sam počeo uživati u svakoj utakmici, ali ovoga puta u ulozi izbornika.
Danas pokušavam mlade igrače naučiti da poštuju jedan drugoga i da im svaka nova utakmica bude nova radost. Moja igračka karijera trajala je kratko, ali zapravo i dovoljno dugo, da spoznam koliko je kratak put od zvijezda do zaborava. Hajdučka priča igračkih dana vječno će živjeti u mom srcu, jednako kao i svi dragi prijatelji iz moje generacije koje sam stekao igrajući nogomet. Svima njima, mojim suigraćima, ali i protivnicima, još jednom hvala na svemu i želim da se svi zajedno potrudimo da mlade naraštaje odgajamo u sportskom duhu prijateljstva i međusobnog poštivanja. Hvala još jednom Našicama – završio je Gudelj.
Po završetku prezentacije svi su mogli kupiti knjigu (s DVD-om) uz posvetu i potpis onoga o kojem ona govori. Razgovor s ovim sjajnim igračem, danas izbornikom koji je završio kineziološki fakultet i koji uspješno radi s mladim hrvatskim reprezentativcima, je nastavljen u obližnjem hotelu Park. I za kraj – velike zasluge za ovu lijepu promociju pripadaju Gradu Našicama, Nogometnom središtu Našice i Športskoj zajednici Grada Našica.
(Tekst: Srećko Sobodić, Foto: Hall)