Našički planinari Franjo Matasić i Hrvoje Tržić, ujedno dopredsjednik i predsjednik Planinarskog društva „Krndija“ Našice, sudjeluju na prvom organiziranom visokogorskom tečaju u Slavoniji koji okuplja 30- ak sudionika s cijelog područja Slavonije.
Organizatori su iskusni penjači, visokogorci i alpinisti s velikim iskustvom i licencama Hrvatskog planinarskog saveza.
Tečaj je započeo u siječnju i trajat će do kolovoza. Visokogorstvo često puta graniči s alpinizmom, ali se ipak razlikuje po tome što se visokogorci penju u viskom gorju po osiguranim putovima, a alpinisti po neosiguranim putovima. Međutim, mnogi će se složiti da ponekad razlike gotov i nema i da je granica vrlo tanka. Da bi se planinar penjao u visokom gorju, potrebno je poznavati mnogobrojne vještine, znanja, ali i koristiti alpinističku i penjačku opremu. Ono podrazumijeva dobro poznavanje kretanja i penjanja u snijegu i ledenjacima, čvorologiju, orijentaciju, meteorologiju, opasnosti od lavina, pada kamenja, osiguranja, komunikaciju s penjačkim partnerom i dobro poznavanje opreme za visoko gorje poput cepina, dereza, penjačkog pojasa, užadi, izradu sidrišta, karabinera, naveza, sistema za podizanje i ostale opreme. Da ne govorimo kako je potrebno biti psihofizički i kondicijski potpuno spreman i izdržljiv za napore jer takav način upoznavanja planina donosi mnogobrojne rizike i opasnosti, pogotovo iznad 3000 metara nadmorske visine gdje je zrak rijedak, a uvjeti kretanja otežani.
Tečaj se sastoji od nekoliko predavanja, vježbi primjene znanja i visokogorskih tura po Alpama. Po završetku tečaja planinari će steći sva potrebna znanja i vještine za penjanja u visokim gorjima. Našički i slavonski planinari već se i prije penjali u viskom gorjima, ali ovaj prvi ovakav organizirani tečaj zalog je za kvalitetnu kadrovsku penjačku budućnost slavonskih visokogoraca i alpinista.
Prvi veći ispit budući visokogorci imali su prošli vikend u Sloveniji, točnije u Julijskim Alpama na Vršiču gdje su kroz tri dana imali cilj primijeniti dosad naučeno i popeti se na Malu Mojstrovku, vrh koji se nalazi na 2333 metra nadmorske visine. „Nakon što smo ugledali alpske vrhunce, u nama se probudio adrenalin i želja da postanemo dio ovih predivnih bijelih prostranstava. Nakon smještaja i noćenja u Erjavčevoj koči, poznatom domu, subotu smo iskoristili za uvježbavanje tehničkih stvari i isprobavanje opreme. Podno vrha, okupani cjelodnevnim suncem koje se rastapalo po obližnjim vrhovima i isijavalo svije zrake, isprobavali smo hodanje u derezama, naveze, korištenje cepina, penjačkog pojasa, čvorove, izradu sidrišta, sistema za podizanje sv. Bernard, osiguravanje partnera, reagiranje u slučaju lavine i kočenje cepinom pri padu. Ekipa je bila vesela, razigrana, ali i spremna s velikom dozom opreznosti i pripravnosti na sve što ih je sutradan čekalo.
Konačno, stigla je i nedjelja i završni dan uspona. Ranojutarnje ustajanje u 6 i lagani pokret dok je snježna masa još tvrda i kruta. Oblaci koji su se nadvijali nad vrhovima najavili su vrlo blisko nevrijeme i odabrali smo pravi trenutak kada ćemo stići do vrha. Bilo je dosta teško probijati se kroz ponegdje duboki snijeg s cjelokupnom opremom u ruksaku na leđima, Nakon prolaska šumskim dijelom, uslijedilo je vezivanje naveza i lagano kretanje prema grandioznom i veličanstvenom kuloaru koji nas je čekao dok ga je još uvijek pomalo stidljivo sunce otkrivalo. S druge strane planine svoje lice je otkrivala Ajdovska deklica, djevojka čije lice kao da je uklesano u stijeni dok se legende o njoj pronose ovim pitoresknim planinskim krajem. Iza kuloara čekao nas je grebenski dio hodanja po rubu snježne litice dok smo jedno iza drugoga iščekivali ugledati vrh. Pogledi su zbog magle bili skriveni, a snježna bjelina pojačana snažnim vjetrom stvarala je dosta teške uvjete. No, unatoč tome mi smo uživali i ubrzo stajali na vrhu. Čestitajući jedno drugome i kratko se odmorivši uz nekoliko fotografija uživali smo u bajkovitim prizorima alpskih visova dok nas je vjetar nemilosrdno tjerao na povratak. Nemoguće je opisati čari visokogorskog penjanja, nego jednostavno reći da je to pomicanje vlastitih granica, ulaganje napora kako bi čovjek otkrivao i budio znatiželju u sebi suočavajući se sa samim sobom i upoznavajući prekrasne prizore netaknute prirode na koje običan smrtnik rijetko zađe. Mnogima je čudno zašto se penjemo, a odgovor je u različitim motivima, ali sve nas veže istraživanje prirode i odmak od svakodnevice jer je tamo gore sve ljepše i čovjek se duhovno odmara. Povratak je bio oprezan i polagan i u sveukupno 5 sati penjanja i spuštanja smo bili dolje. Ozarena lica i vesela srca označila su da je prvi dio tečaja uspješno završen. Nakon pozdrava s novim prijateljima koje smo upoznali i koji su nam dragi, vratili smo se u Našice.
Slijedi nam Austrija u svibnju i uspon na vrh od 3400 metara nadmorske na kojemu su opet snježni uvjeti, a onda finalni dio tečaja u srpnju ili kolovozu za one koji uspiju, a to je uspon na Monte Rosu, vrhove iznad 4000 metara nadmorske visine koji se nalaze u pograničnom području Italije i Švicarke, u centralnim Alpama. Do tada nas čeka još mnogo učenja, vježbi i strpljenja da bismo uspjeli. Neki kažu mazohisti, ali mnogi od nas planinara i visokogoraca će reći da smo oni koji pomiču granice jer nam je teško biti prosječan.
Visokogorstvo je put u alpinizam, hrabro otkrivanje svojih snova, buđenje svijesti o našim skrivenim željama, usud i hrabrost suočavanja s vlastitim strahovima, prepuštanje prirodi i jačanje mentalne snage za bolju svakodnevicu.
