Kada gledam,
sunce iza Krndije,
kako zrake use upije,
na mom obrazu
suza istekne,
duboki osmjeh
na licu se razodjene.
Kada glavu
na Našice naslonim,
lijepe šume
u svoje oči upijem,
Našice lijepo uvijek je.
Na svoja njedra,
kao brižni roditelj,
djecu svoju privije,
brine da im život,
kao lijepa pjesma,
u srcima uspije.
Crkva, dvorac, park
kao priča dugačka,
u prostoru vremena,
uvijek se progovara
na u s n a m a
tragove ostavlja.
Trgovi, ulice, šorovi
nikada neće prestati
u tvojim njedrima disati,
rukama će tvoja djeca,
iznova ih iznova zidati.
Autor: Našičanin