banner izzy2016

planina1
Prekrasna priča naših planinara.

Visokogorstvo i alpinizam ekstremni su oblik planinarenja, tj. kretanja u visokim gorjima našeg planeta koja su zbog svoje nepristupačnosti i prekrasnih strukture majke prirode mamci za sve penjače željne avanture i otkrivanje novih vidika. U zapadnoj Europi, na granici Italije, Švicarske i Francuske nalaze se neki od najljepših i najviših vrhova Europe koji pripadaju mladim gorskim lancima nastalim alpskim nabiranjem i orogenezom. Lokalnom stanovništvu te visoke planine život znače, a mnogobrojnim alpinistima idealno su mjesto na kojima se pokazuju vještine koje nemaju publiku i kamere, ali predstavljaju najkompleksniji oblik odnosa čovjeka i prirode u kojemu čovjek svladava granice visoko postavljene ljestvice prirode koje često puta graniče s nemogućim. Zbog toga su alpinisti i visokogorci ljudi koji vole izazove i ne bježe od njih, već naprotiv, poštujući ono što im priroda nudi, okušavaju se u nemogućim situacijama te postaju jači i fizički i psihički upijajući sva znanja i vještine na tim za većinu ljudi nedostižnim visinama.

Upravo na tromeđi alpskih zemalja, u masivu Monte Rose, odigrala se treća epizoda prvog organiziranog slavonskog visokogorskog tečaja pod vodstvom Dražena Mlinarića Mlinke. Povijesna pokrajina Pijemont u kojoj se nalaze Peninske Alpe, dio centralnih Alpi, bile su nam san kojeg smo željeli proživjeti. Ovo je bila treća stepenica na koju smo se željeli popeti nakon što smo uspješno prošli izlete u Sloveniji usponima na Malu Mojstrovku i Austriji na Hochalmspitze. Hrabri i odvažni Slavonci, njih dvadeset i troje, imali su završni izlet koji je trajao pet dana, a imao je za cilj prikazati sve vještine koje su slavonski visokogorci dosad naučili na usponima u Sloveniji i Austriji te na brojnim vježbama i predavanjima. Trebalo je promijeniti ne samo državu, već se i prebaciti s temperature koja je topila slavonski asfalt na debele alpske minuse koji su smrzavali obližnje vrhove lanca u kojemu se nalaze brojni četritisućnjaci od koji su nam neki bili cilj. Slavonci su jedva dočekali ovu ekskurziju i visokogorsku maturu ne samo zbog hlađenja od visokih temperatura u zemlji, nego i zbog toga što je mnogima od njih ovo bila prilika da se prvi puta popnu na vrhove više od 4000 metara.

planina2

Naše odredište Alagna Valsesio bilo je udaljeno gotovo tisuću dalekih kilometara i čekalo nas je dugo vožnje do ovog alpskog turističkog mjesta koje je početna točka za uspon na ledene vrhove druge najviše planine Europe čiji vrhunci malo sele iz Italije u Švicarsku i obrnuto. Mjesto je okruženo i zaštićeno visokim planinama i zelenilom i građeno je u pravom alpskom stilu. Dolazak u kamp gdje smo proveli prvu noć prošao je u srdačnom pozdravljanju s dragim osobama koje nismo vidjeli od Austrije, ali i u srdačnom dočeku okolnih brda prošaranih šumsko-stjenovitim pokrovom koji je krio mnogo više vrhove na kojima je bilo snijega. Nakon postavljanja šatora, oblaci ponad planine ipak nam nisu bili naklonjeni pa su spustili na nas potop zbog kojeg su se neki sklanjali u kombi ili pod nadstrešnicu kampa. Gromovi koji su pucali nad planinom zvučali su kao iz noćne more i mnogi od nas jedva su čekali da prođe noć. Jutro je ponudilo opet kišicu i maglu koja je gutala vrhove i skrivala ono najljepše, a nama zadavala brige jer smo očekivali loše vrijeme. Natovareni teškim ruksacima i silnom opremom uputili smo se prema žičari usput uživajući u pogledima prema gradiću koji je djelovao tmurno i potišteno zbog vremenskih (ne) prilika. Prva gondola odvezla nas je s visine 1200 metara na 2050 do druge žice Pianalunga. Vozeći se putem razmišljamo o tome što nas čeka gore. Druga žica vozi nas do mjesta Passo dei Salati na 2971 mnv i putem uživamo u pitoresknim vizurama kraja koji je ukras planine. Ovdje se konačno trećom žicom penjemo do visine 3200 metara i mjesta Punta Indren i tu nas čekaju bijeli pokrivač i guste pahulje u kojima su neki uživali fotografirajući se i začinili su početak uspona snježnim radostima. Ovdje pripremamo opremu i krećemo prema našem domu Cappana Gnifetti na 3647 mnv. Krećemo vrlo oprezno zbog novih nanosa snijega koji je prekrio skliske stijene. Prolazimo pokraj predivnih zaleđenih modrih jezera koja kao da sjaje u planini zbog ledeno- modre boje. Prolazimo preko uskih stazica punih gromadnog kamenja i snježnih terasa koje su osigurane debelom užadi. Ruke i noge su ovdje u punom pogonu dok se dižemo sve više i više promatrajući snježne padine i bjelinu kojom su prekrivene. Maglovito nebo čas pokrije čas otkrije vrhove od kojih zastaje dah. Približavamo se domu koji kao da je rukom postavljen na vrlo strmoj litici. Snijeg ovdje postaje dublji pa proklizavamo i otklizavamo usmjeravajući ravnotežu kako bismo ostali u stajaćem položaju. Nakon dva sata dolazimo do doma i još nam ostaje samo strmi uspon preko postavljenih ljestvi u kamenu i sajli. Jedan po jedan u šarenilu naše odjeće raznih boja prolazimo završni dio i ulazimo u prekrasan dom koji je vrlo uređen i ima mnogo sadržaja za nas planinare. Poslije smještaja dogovor je da se popnemo do obližnjeg vrha na 4200 metara kako bismo se što bolje aklimatizirali za glavni uspon. Pomalo umorni od dugog puta, neprospavane noći i uspona doma, vjetar nas nimalo ne štedi, a snijeg i dalje sitno pada. Nakon prolaska nekoliko ledenjačkih pukotina koje su poput crnih rupa u planini i nema im dna, gubimo trag i vraćamo se u dom. U prepunom domu sve vrvi od razno raznih jezika. Ovdje se brzo uspostavlja slavonska atmosfera što zbog brojnih delicija koje se osjete gotovo na svakom stolu, što zbog sjajnog i veselog raspoloženja svih polaznika tečaja. Atmosferu su kvarile jedino glavobolje i vrtoglavice pojedinaca zbog promjene visine što je nagovještavalo pojavu visinske bolesti. Nakon privikavanja na dom i spavanja, subota je bila glavni dan za uspon. Nije nam bilo teško ustati jer smo se za taj uspon dugo pripremali i iščekivanje kao i adrenalin bili su na vrhuncu poslije ranojutarnjeg doručka. Spuštamo se s druge strane doma i u vidokrug nam ulaze ogromni ledenjaci s ledenjačkim pukotinama koje su ispresijecale ledeni pokrov i prošarale raznim oblicima kao da se natječu koja će biti ljepša, al time i opasnija. Strmi silazak sa stijene bio je okupan ranojutarnjim suncem koje je pozlatilo ledenjačku dolinu punu putnika na neke od najviših vrhova ovog gorskog lanca dok se u kolonama poput mravi polako kročili prema bijeloj divljini. Ubrzo zastajemo i navezujemo se te formiramo kako volimo reći pobjedničke ekipe koje su spremne za vrh. Glavno odredište te subote nam je Signalkuppe njem. ili Punta Gnifetti na talijanskom, vrh koje se osovio na 4554 metra nadmorske visine i treći je najviši vrh u lancu Monte Rose, odnosno ukupno peti u Europi. Gužve prema vrhovima alpskih prostranstava ovdje su uobičajene jer penjačka sezona uglavnom traje dva ljetna mjeseca, u srpnju i kolovozu. Navezi se isprepliću, obilaze, a neki se i guraju što nije dobro. Naša ekipa umjerenim tempom i polako približava se granici od 4000 metara.

Božanstveni vidici gdje god se okreneš. Oblaci i dom ispod nas, a oko nas bijela divljina i ogromni ledenjaci koji strše kao čuvari u ovim nepoznatim i nepristupačnim predjelima. Na prijevoju se naziru neki od poznatih vrhova koji su nam u planu kao što su: Piramide Vincent, Balmenhorn, Lyskamm, Parrotspitze itd. Sve četritisućnjaci koji skrivaju mnogobrojne opasnosti. Ovdje se kolone ljudi odvajaju prema svome zacrtanom cilju i nekom vrhu. U našoj ekipi zastoj. Nekima je loše, a nekima dosta i žele povratak u dom. Visinska bolest uzima svoj danak pa se troje ljudi iz ekipe vraća, a ostali nakon kraćeg odmora nastavljaju dalje. Dojmljivost prirode dolazi do izražaja kroz sve neobične ledenjačke oblike, pukotine, snježne nanose, visinu, uspone, ali i prizore najslikovitijeg vrha Švicarske Matterhorna koji se pruža kao na dlanu. Upečatljiva stijena piramidalnog oblika i pravilnih kontura koja je simbol Švicarske dominira u daljini. Mnogi je znaju s čokolade Toblerone, a mi je vidimo i uživo. Ovdje navez zastaje i fotografiramo ljepotu jednog od najpoznatijih, a i najtežih vrhova za penjanje u Europi. Čini se tako blizu, a opet tako daleko. Vrijeme se pogoršava kako se približavamo vrhu, a navezi se razdvajaju i svatko ide svojim tempom. Uspon i razrijeđen zrak te nedostatak kisika uzrokuju dozu tromosti pa doslovno pravimo pauze nakon 10- ak metara kako bismo se nadisali kisika. Njegovo veličanstvo s najvišim domom na vrhu nam je pred nosom. Počinje snažan vjetar koji nas strašno usporava. Zastajemo nekih dvjestotinjak metara pred vrhom i pijemo posljednje zalihe (ne) zaleđene vode ili čaja. Skraćujemo navez i svom snagom krećemo u zadnji zaveslaj ovim bijelim i hladnim prostranstvima. Dolazimo podno ledene kape i obilazimo najstrmiji dio. Ispod nas je provalija okružena snijegom, a koraci nam se pružaju uskom strmom stazicom. Cepini nam probadaju čvrstu ledenu koru, a pri svakom snažnom naletu vjetra zastajemo i bacamo se dolje na ledenu kapu. Jedan trenutak čujemo da neki žele odustati, ali to ne dolazi u obzir. Temperatura je debelih minus 20, a silovit orkanski vjetar pojača dojam hladnoće. Vladaju himalajski uvjeti. Pomislio sam kako ova slavonska ekipa baš nema sreće s vremenom i jednostavno na svakom vrhu moramo doživjeti dramu. Kad se samo sjetim Austrije i Hochalmspitzea. No, na muci se poznaju junaci. Vjetar nas baca svaki put kad bi zapuhao, ali se odupiremo i korak po korak napredujemo. Osjećam ukočenost i zaleđenost lijeve ruke, a lijeve strane lica su nam se dobrano zamrznule išibane vjetrom. S ledenjaka na nas udaraju i padaju komadići leda. Osjećaj je neopisiv. Tko to nije doživio, teško mu je dočarati riječima. To su sve čari penjanja u visokim gorjima i sve se to mora proći kako bi se steklo određeno iskustvo za dalje. Sve nas to vuče dalje da postanemo i ostanemo dio ovih nepredvidljivih i nepristupačnih dijelova divljine do koji većina ljudi nikad neće doći. Biti dio toga je privilegija za pravog planinara, alpinista i visokogorca. Dotičemo vrh i konačno je Capanna Magherita ispred nas. Radi se o najvišem europskom planinarkom domu za kojeg je čudesno kako je postavljen na toj visini uopće. Promrzli, ali sretni ulazimo u dom i ostavljamo dereze, cepine, kape, rukavice te hitamo prema toplom čaju i okrijepi. I ovaj dom je pun i vrvi od ljudi što nije ništa čudno za penjački mentalitet alpskih zemalja. Neki ulaze u dom poslije nas potpuno šokirani i dezorijentirani Za neke smo mislili da su odustali, ali su tu. Nije presudan tempo, bitno je ispenjati vrh i naravno sigurno se spustiti za potpuni uspjeh. U domu se nalazi stanica za analizu visinske bolesti i vrlo dobro je opremljen. Nakon što smo se ugrijali i okrijepili, uslijedila je legendarna fotografija 20 Slavonaca (šest hrabrih cura među njima) koji ponosno stoje na jednom od najviših vrhova starog kontinenta. Čestitke svima od srca. Dražem Mlinarić Mlinka sigurno je bio najponosniji jer je kao voditelj i inicijator visokogorskog tečaja pomno brinuo o svemu. Fotografija svjedoči o hrabrosti i upornosti male grupe te uspjehu koji je zalog za buduće visokogorske i alpinističke pothvate Slavonaca diljem svijeta. Nakon toga uslijedilo je i individualno fotografiranje te pripremanje spusta. Dojam se malo pokvario nakon što smo ugledali kolabiralog i malaksalog čovjeka koji je jedva došao do vrha. Planine Monte Rose svake godine uzimaju ljudske živote i nikad ih nije za podcijeniti. Zvukovi helikoptera koji su u tim bijelim visokim bespućima česti opominju planinare da s velikom dozom opreza pristupaju penjačkim pothvatima. Vjetar nas je na ledenom pokrovu i dalje nemilosrdno „udarao do kosti“, ali je spust prošao puno brže nego uspon. Impresivne ledenjake opet je otkrilo sunce i u laganom tempu smo mogli krenuti prema domu. Šale u navezu se počele zbijati i svi smo bili nekako opušteniji. Prizori bijelih oblaka koji plove po ledenjacima ostavili su nas bez teksta. Čarobno i očaravajuće Sve kao da se stopilo u jednu boju. Promatrali smo vrhove kojima smo se sutra obećali. Činili su se opasni, ali gostoljubivi. Jednoj članici naše ekipe je pozlilo pa smo joj pomogli i sigurno je otpremili do doma. Ovdje dišemo svi kao jedan i pokazali smo zajedništvo te humanost i srce kada je bilo najpotrebnije. Sigurno smo se spustili do doma kasno poslijepodne i analizirali u veselom tonu sve što smo tog dana napravili te si čestitali. Zaključak je bio da smo diplomirali visokogorske uspone i tim usponom prvi organizirani visokogorski tečaj praktički je završio. No, ostalo nam je još dva dana uživanja u ljepotama Monte Rose. Večer je protekla u dogovorima za sutra i opuštajućoj atmosferi doma na 3647 mnv na kojeg smo svi naviknuli jer nam je tri dana bio utočište i mjesto pod suncem. Sutradan nas 12 kreće na još dva obližnja vrha i dio ekipe koji zbog jučerašnjih tegoba nisu ispenjali Signalkuppe. Opet vlada velika gužva, a vrijeme koje nas je pratilo se moglo samo poželjeti Bilo je toliko toplo i vedro da su neki išli u kratkim rukavima. Najprije smo na križanju ugaženih staza koje su bile okružene rupama i pukotinama skrenuli do Piramide Vincent ( 4215 mnv) i uspješno gledali na predivne klisure i strmoglave litice koje se sveudilj pružale unedogled. Kaže Mlinka da ovakvo lijepo vrijeme nije dugo vidio u Alpama, a čest je gost u tim krajevima. Fotografiranje i premještamo se već na drugi vrh. Uslijedio je spust pa opet penjanje, a pred samim vrhom Balmenhorn (4168 mnv) čekala nas je stijena osigurana improviziranim ljestvama i užetom. Ovdje susrećemo naše ljude, Zagrepčane i još ponekog Slavonca koji su sretni što nas vide. Tu se stvara još jedna legendarna fotografija slavonskih visokogoraca ispred kamenog vrha. Ubrzo se spuštamo u niže predjele dok osjećamo topljenje ledenjaka i snijega zbog visoke temperature. Dolina i niži vrhovi bili su prekriveni gustim bijelim oblacima pa se niti naš dom nije vidio. Neki članovi naše ekipe koji se nisu odlučili za uspon na ova dva vrha, već su se spustili do žice. Mi ostali sabiremo dojmove, uzimao sve stvari iz doma i krećemo polagano prema žici. Snijeg se u nižim predjelima otopio pa je spust po mokrom kamenju predstavljao potencijalnu opasnost, ali smo sve uspješno prošli imajući pogled na bistra plava jezera koja nisu bila okovana ledom ovog puta. Magla je ipak obavila predjele na 3000 metara nadmorske. Tri žice brzo su nas vratile u Alagnu Valsesio gdje smo u kampu dočekali posljednju večer ove petodnevne turneje po Alpama. Dok se vozimo žicom još mi je nestvarno što nam je uspjelo i kakve ljepote ostavljamo iza sebe. Uslijedila je opuštena atmosfera u kampu kakvu samo planinari mogu prirediti. Otišli smo pogledati turističku ponudu ovog mjesta i uživali u druženju koje je kod nas prešlo u pravo prijateljstvo. Već smo i pričali o nekim vrhovima koje bismo mogli posjetiti idućih godina. Sljedeći dan napustili smo Italiji i odličnih dojmova sretno se vratili u domovinu.

Ova prekrasna priča tek je dobila svoj uvod i vjerujemo da će najljepše stranice tek biti ispisane. Na svima izletima pratila nas je divna atmosfera i upoznali smo nove prijatelje koji teže istim ciljevima, a ti su svladavanje visokogorskih uspona i primjenu stečenih znanja i vještina te ljubav prema visokim planinama čiji je dostizanje vrhova pobjeda ljudskog duha. Hvala svim polaznicima tečaja i svim instruktorima koji su nam prenosili znanja, a posebno Mlinki koji je ideju prenio na sve nas. Ovim izletom postali smo diplomirani visokogorci i završio je prvi organizirani visokogorski tečaj u Slavoniji. Osam mjeseci predavanja, vježbi, izleta, smijeha, napora, uspona i padova prebrzo je prošlo. Divno iskustvo je iza nas i gorski lanci čekaju kako bismo upotpunili ono bez čega ne možemo, ono što je stil života i što nas nadahnjuje u svakodnevici, a to je penjanje i uživanje u planinama. Nadamo se mnogim izletima nas Slavonaca u svjetska velegorja i ozbiljnom penjanju vrhunaca od koji zastaje dah. Priča je pokrenuta i tu neće stati jer je planinarenje zaraza i ljubav koja ne prolazi.

Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

Hrvoje Tržić,

predsjednik PD „Krndija“ Našice

 

 

Povezani pojmovi:

Log in to comment
banner1
Pinterijeri

gelo1

banner22015

banner310 2581a

reklama310x258 1

Najnovije galerije

 sib c  fightsite c     logo-Jooble1 

www.nasice.com | ISSN: 1848-7599 | © 2015 Hall j.d.o.o. | Sva prava pridržana.